Virus fotografskog medija u mene se počeo uvlačiti tijekom najranijeg djetinjstva. Gimnazijski dani su me zatekli potpuno i neizlječivo obuzetim snimanjem i dokumentiranjem svega što me okruživalo i ispunjavalo moju svakodnevicu. To se nastavilo sve do današnjih dana, transformirajući se kroz nove postupke i tehnologije, sve do danas općeprihvaćene digitalne fotografije. Međutim, to je tema za neku buduću knjigu, koja čeka da bude napisana kao oda fotografiji, pojavi koja trajno i sve dublje utiče na život ljudi, mijenjajući svoj oblik i prilagođavajući se novim tehnologijama, nimalo ne pokazujući strah od izumiranja.
Svibanjski broj 458 na prvoj stranici je donio najavu: "Tražimo parove - test vozače, tko više kilometara, osvaja Toyotu", ilustriranu crvenom Corollom oblijepljenom naljepnicama Auto kluba i natpisom "Maraton test - 100.000 km". Tko je tada mogao i pomisliti da će do kraja godine taj isti automobil na svom ODO-metru imati ispisan broj 260.000?
Odluku sam donio odmah - prijaviti ću se. Uopće se nisam
zanosio mišlju da bih zaista mogao biti jedan od učesnika, ali sam to žarko
želio. Oduvijek sam priželjkivao da sudjelujem u ovakvom izazovu. Adrenalinom
nabijen osjećaj koji vas obuzima dok sjedite za upravljačem automobila koji
guta kilometre prema dalekom cilju je neopisivo dobar. Ako je taj cilj dovoljno
daleko, gotovo nedostižan, tim bolje. To cijeloj stvari daje dodatnu draž
i osjećaj poput onog koji su imali prvi istraživači nepoznatih kontinenata
i nepristupačnih zemaljskih predjela. Naglašavam - samo takav osjećaj - jer
danas više nema neistraženog zemaljskog kopna, a čovjek, ma kako daleko se
odmakao od civilizacije, nikada nije sam, zahvaljujući cijelom nizu uobičajenih
elektroničkih pomagala.
U svojim razmišljanjima i dilemama zaboravio sam poslati prvi kupon za prijavu
na vrijeme. Izabrano je prvih pet parova i ja sam morao donijeti konačnu odluku.
Osnovna dilema je bila: koga prijaviti kao suvozača? Bio sam svjestan da će
tih sedam dana vožnje biti izuzetno iscrpljujuće i zahtijevati će potpunu
koncentraciju, kao i veliku fizičku izdržljivost. Osim toga, tako dugo i neprekidno
dijeliti s nekim skučeni automobilski prostor predstavlja i veliko psihičko
opterećenje. Koga odabrati? U stvari, najviše sam razmišljao o mogućnosti
da, nekim čudom, stvarno budemo odabrani. Tada više nema povratka. Koga odabrati?
Nekoliko mi je osoba prolazilo glavom. Mora biti dobar vozač, izdržljiv i
zanimljiv partner.
Konačno je razum prevladao. Na kupon za prijavu napisao sam Ankica Toth -
moja supruga, s kojom sam do sada prevalio nebrojene kilometre po većem dijelu
Europe. Putovali smo uvijek s djecom, curicom Ivanom i dječakom Janom. Na
putovanjima nam je uvijek bilo zabavno. Zajedno smo bili i u Americi, vozili
se njihovim cestama i uvijek se vraćali s nekoliko foto-albuma punih fotografija,
tako da smo ih s prijateljima pregledavali čim bi se vratili s putovanja.
Ispunio sam prvi i drugi kupon za prijavu. Drugi je kupon objavljen u broju
459, s listom od prvih pet parova izvučenih u prvom kolu. Napisao sam i malo
pismo namjere u kojem sam predstavio sebe i suprugu i u dvije odvojene koverte
poslao običnom poštom na adresu Auto kluba. Kod kuće nisam ništa nikome rekao.
Niti Ankici da sam je prijavio kao suvozača. Ni u snu nisam ozbiljno mislio
da bi mogli biti odabrani. U stvari, jedan dio moje svijesti je razmatrao
tu mogućnost. Zaista sam želio biti sudionik Toyota reality show-a, a istovremeno
sam bio svjestan koliko su male šanse da se to i desi. I desilo se je. Pročitavši
naše ime na poslijednjem mjestu druge liste od pet parova ostao sam bez riječi.
Nemoguće je opisati iznenađenje i radost nakon što sam sve ispričao kod kuće.
Izvučeni smo. Baš mi. Avantura počinje. Toliko nam se je pitanja vrtilo po
glavi. Prvi je korak, možda najveći, učinjen. Više povratka nema. Nestrpljenju
nije bilo kraja.
