U Auto klubu 461 predstavljeni su svi parovi odabrani kao test-vozači. Odmah smo uočili da smo mi najstariji. Poslijednji na spisku i najstariji. Lijepo, pomislih, biti će zabavno nadmetati se s 15-tak godina mlađim takmičarima. Objavljene su i fotografije svih natjecatelja. Mario, novinar Auto kluba, bio je kod nas 9. lipnja u poslijepodnevnim satima i predstavio nam je "maratonku" Corollu. Bila je srijeda, lijep sunčan dan. Svježe oprana crvena boja Corolle je blještala na poslijepodnevnom suncu. Prvi dojam je bio kako je dobro očuvana, iznutra i izvana. Malo smo se provozali po našem naselju, napravili nekoliko fotografija i Mario je otišao. Mi smo ostali, razmišljajući o avanturi koja nam predstoji.

Auto klub 462 je donio konačni redoslijed po kojemu će se startati. Još nismo znali propozicije takmičenja. Znali smo jedino da moramo odraditi obaveznu dionicu do Dubrovnika i nazad, ali brojna pitanja su nam se vrtila glavom. Pobjednik bi trebao biti par koji napravi najviše kilometara. Koliko je uopće moguće napraviti kilometara dnevno? Naših sedam dana počinjalo je 29. srpnja u podne, a završavalo 5. kolovoza u isto vrijeme. Točno sedam dana. Samo 168 sati? Vrhunac turističke sezone i smjena turista. Tih su dana bile nesnosne vrućine i kolone na cestama. Biti će zabavno.

Glavno je pitanje bilo - kuda ići? INA je sponzorirala gorivo za vožnju Hrvatskom. Mi smo htjeli avanturu. Željeli smo po nečemu posebnom pamtiti cijelo takmičenje. Htjeli smo priču, puno fotografija, doživljaj i puno, puno kilometara. Smatrali smo velikom uspjehom što smo uopće odabrani da budemo sudionici takmičenja. Sve ostalo je čista nagrada, bonus i to je trebalo što bolje iskoristiti. Razmotrili smo razne mogućnosti, a prijatelji su nam dali sve moguće savjete i ideje kako napraviti što više kilometara. Non-stop vožnju po autoputu smo odmah odbacili, iako sam ja izračunao da se tako može dnevno najviše prijeći. Nema prepreka, zastoja i postiže se najveća prosječna brzina. Uz brzinu od 140 km/h, vozeći samo 15 sati dnevno može se napraviti najmanje 14700 km. Teoretski i više, uz manje odmaranja i stajanja. Međutim, gdje je tu zabava, avantura, fotografije, priča i nezaboravni doživljaj? Ne, to definitivno nije naš stil.

Gotovo istovremeno smo pomislili na vožnju do Švedske. Tamo smo bili već nekoliko puta autom, na putu se uvijek dešava nešto novo, dovoljno je daleko i mogla bi ispasti dobra priča. Stockholm nam se učinio dobar cilj, udaljen od Bjelovara oko 2300 km. "Venecija sjevera" kako ga zovu zbog njegovog položaja na brojnim otocima povezanim mostovima, izuzetno je lijep grad, prepun muzeja i turistima interesantnih mjesta. Namjeravali smo našu Toyotu fotografirati na poznatim mjestima u gradu i vratiti se u zadanom roku. Dubrovnik bi "odradili" prva dva dana, tako da bi nam ostalo pet dana do Stockholma i nazad. I više nego dovoljno, pod uvjetom da na putu ne bi imali nikakvih nepredviđenih problema. Na taj bi način ukupno napravili oko 5500 km, što nam se učinilo prilično malo, tako da smo si zacrtali prijeći najmanje 7000 km, koje bi "nabili" u vožnji Švedskom, prema Geteborgu i nazad, ukoliko bi procijenili da za to imamo vremena.

Pojavio se problem cijene cijelog pothvata. Vožnja po hrvatskim cestama nas ne bi stajala gotovo ništa, izuzev cestarine koju bi se moglo "zaobići" pravilnim planiranjem rute. Vožnja izvan Hrvatske je nešto sasvim drugo. Najveća stavka troškova je benzin. Čim su nas odabrali kao vozače, potražio sam u starim brojevima Auto kluba članke o našoj Toyoti. Znao sam da ih ima dosta s obzirom da je već do sada kao testno vozilo prešla 95000 km.
Broj 413 od 19. kolovoza 2003. je donio opširan uvodni članak o početku testiranja naše Corolle, s nabrojanim svim tehničkim detaljima i početnim mjerenjima.

U broju 439 od 18. kolovoza 2003. opisan je servis na 45778 km.
U broju 445 od 10. studenog 2003. je opisan iznenadni kvar na 60000 km. To je nešto čega sam se najviše plašio - nepredvidivi i neobjašnjivi kvar na elektronici.
Konačno, broj 457 od 26. travnja 2004. godine izvještava sa servisa na 75523 km. Pažljivo pročitavši sve o našoj Corolli, izračunao sam da će potrošnja u prosjeku biti minimalno 10 litara benzina na 100 prijeđenih kilometara, što je prilično, ako uzmemo u obzir skromni rezervar goriva od 55 litara. Znači da ne smijemo računati na više od 500 km od pumpe do pumpe, što može predstavljati problem na nepoznatom terenu. Pala je odluka da se ponese rezervni aluminijski kanistar od 20 litara benzina koji će nam biti "zlatna" rezerva. Odluka se pokazala ispravna i opravdana.

"Zajahavši" internet, potražio sam podatke o cestarinama i svim mogućim potencijalnim troškovima koji bi nas mogli čekati na putu. Da bi došli do Švedske, mora se prijeći more na više mjesta, što smo prije uvijek činili trajektima. Odmah sam odbacio tu varijantu, jer trajekti se moraju čekati u dugim kolonama, a kotači automobila na njima miruju. Kako je 2000. godine švedsko kopno povezano s danskom obalom tunelom i velikim mostom, a cijela Danska je premoštena mostovima i spojena s Njemačkom, odlučili smo ići nešto duljim kopnenim putem. Svaki most se posebno plaća, a cestarina se naplaćuje jedino kroz Austriju. Predviđena cijena goriva i putarina se tako popela na otprilike 800 Eura.

Kako bi djelomično pokrili troškome puta, odlučili smo potražiti zainteresiranog sponzora. Namjera nam je bila puno fotografirati, pa se logičnim činilo obratiti Olympusu Hrvatska. Ja već godinama koristim Olympus Camediu C-2100uZ koja mi je poslužila da snimim na desetke tisuća fotografija u svim uvjetima snimanja. Već prije sam napravio web stranice o koloniji labudova koja prezimljava na jezeru Šoderica kod Koprivnice i tada sam ostvario s Olympusom određenu suradnju. Napisavši e-mail namjere, poslao sam ga predstavništvu Olympusa za Hrvatsku. Kako je vrijeme prolazilo, s velikim sam nestrpljenjem iščekivao odgovor.