Slijedeći tekst nastao je na temelju teksta o povijesti dubrovačkoga tramvaja autora Inž. Milana Baletina, objavljenog u časopisu "Dubrovački Horizonti" br. 14-15 iz 1974/5. god., te svjedočenja ljudi (vrijeme između dva rata) koji su tekst ljubazno ispravili i nadopunili.

Bliži nam se (2005.g, u prosincu, op.p.) velika obljetnica od čak devedesetpet godišta otkako je Dubrovniku ideja da se sagradi električni tramvaj od Gruža do Pila pretvorena u stvarnost. Važno je napomenuti da su električni tramvaj ljudi u Dubrovniku zvali ELETRIČNI TRAVANJ i da korištenje ovoga naziva u daljnjem tekstu nije pogreška.

No, krenimo redom...

Pripovijedalo se kako je nekoliko za tu ideju zagrijanih Dubrovčana dugo vremena prebrojavalo prolaznike iz Gruža u Grad i obratno. Sastao se i odbor koji je na temelju tih podataka utvrdio rentabilnost i značenje pothvata. Izgradnja se, međutim, bila veoma oduljila, kako je to ustanovio vijećnik dr. Melko Čingrija na sjednici Općinskog vijeća 17. VI. 1908.

Među inicijatorima pothvata spominju se ova imena: Luko Markiz Bona, kap. Ivo Papi, dr. Miho Papi, dr. Arturo Saraka, Mato Sarić, dr. Antun Puljezi, dr. Mato Gracić i dr. Ivo Degiulli. God. 1906 osnovan je Promicateljni odbor, koji je imao zadatak da Općinskom vijeću podnese potanki prijedlog o izgradnji, potkrijepljen ispitanim činjenicama. Promicateljni odbor, koji se sastojao od Dubrovčana Luke Bona, dr. Melka Čingrije, Antuna Jakšića, dr. Mandolfa Salamona, kap. Iva Papija, Nika Srinčića, Otomana Svobode, Mata Šarića i Antuna Valle, iznio je po prvi put, na sjednici dne. 17. VI. 1908, pred Općinsko vijeće svoj prijedlog tražeći: da Općina zatraži koncesiju od države za gradnju i obrt električnog tramvaja od Dubrovnika do Gruža za 90 godina; da Općina posebnim ugovorom besplatno ustupi tu koncesiju Promicateljnom odboru, a poslije Dioničkom društvu na rok od 60 godina; da Općina stupi kao dioničar u to društvo sa svotom od 100.000 kruna.

Na toj sjednici, poslije dulje diskusije i više prijedloga, donesen je zaključak da Grad sudjeluje sa 60.000 kruna, a Gruž sa 40.000 kruna. Isprva se tražilo jednaki udio, jer se mislilo da će Gružani imati od tramvaja mnogo više koristi nego građani i da će vrijednost zemljišta u Gružu poskočiti. Nakon te sjednice Promicateljni odbor mogao je početi ozbiljno raditi na izradi projekta, prikupljanju ponuda (pročitajte ovaj članak iz ondašnjih novina u kojemu se poziva viđenije dubrovčane da financijski sudjeluju u izgradnji) i izradi provizornog pravilnika Dioničarskog Društva Dubrovačke Električne Željeznice. Ovdje se po prvi put susrećemo sa nazivom Dubrovačka električna željeznica (skraćeno DEŽ).

Svako prijevozno sredstvo na tračnicama spadalo je pod Cesarsko (Ćesaro) Kraljevsko Ministarstvo Željeznica, koje je jedino izdavalo koncesije za vozila na tračnicama. To je bio razlog da je društvo trebalo nadjenuti ime DUBROVAČKA ELEKTRIČNA ŽELJEZNICA.

Pravilnik Dioničarskog društva odobren je uz male preinake na sjednici Općinskog vijeća od - 19. VI. 1910. Da bi Općina udovoljila obvezi prema DEŽ-i radi udjela od 100.000 kruna, bila je prisiljena da pribjegne zajmu kod Blagog djela, koje je Općini dalo zajam na 25 godina uz kamatu od 4,5% i godišnji otplatni obrok od 4.000 kruna. Tom prigodom pročitana je i izjava Općine da će primiti koncesiju za izgradnju električne željeznice Gruž-Dubrovnik i koncept ugovora između C. K. Ministarstva željeznica i C. K. Ministarstva financija radi sudjelovanja države s iznosom od 100.000 kruna. Dužnost uprave Društva bila je i da sklopi pogodbu s električnom centralom (današnja zgrada Elektrojuga-a, op.p.), koja je pripadala društvu ELIN, za opskrbu tramvaja električnom strujom.

( NASTAVLJA SE...)