V E L I K A N I

hrvatskoga pjesništva

.Ivan Goran Kovačić

---------------------------------------------------------------------------------------------------

MOJ GROB

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag -
I kad se vrati, nek poravna trag.

---------------------------------------------------------------------------

Interpretacija pjesme:

----Sadržaj :

		Na vrh stranice (video )
		Doživljajni sloj ( sadržaj )
		Stilski postupci
		Ritam
		Tumačenjre pjesme i umjetnička poruka

Vizija ili slučajnost

• Do dana današnjeg ostaju polemični tonovi je li ovo vizionarska pjesma Ivana Gorana Kovačića, je li on svojom intuicijom uspio naslutiti svoj tragičan kraj i bezimenost svojega počivališta. Uz one, koji ovu pjesmu smatraju Goranovom vizijom vlastite smrti, ima i onih koji misle da je to slučajnost i koincidencija. ( Na primjer: Mišljenje da je Goran prihvatio poziv Vrhovnog štaba partizana i pošao s njima, vjerojatno bi ostao živ. ).Ostaje onaj vječni kategorični problem: slučajnost ili nužnost.
• Ukoliko prihvatimo verziju ove dvojbe da ništa nije slučajno, morat ćemo se složiti s činjenicom da je u datoj situaciji Goran donio odluku koju je on, Ivan Goran Kovačić, jedino mogao donijeti u tome trenutku i tim okolnostima. U to se uklapaju i odluke koje je donosio ranije, a sve su išle u pravcu njegova tragična kraja. Sigurno je da on toga nije bio svjestan jer je intuicija dublja od svjesnosti te je ovaj osobni poetski iskaz vodio upravo ovakvome završetku života kako ga je pjesnik oblikovao u ovoj nesvakidašnjoj pjesmi.

  Pjesma Moj grob napisana je 1937. godine. Uz polemiku o viziji pjesnikova tragičnog završetka, dosta prijepora izazvali su i središnji stihovi pjesme u kojima pjesnik odriče svaku mogućnost dopiranja zvonjave crkvenoga tornja ili molitve za spas do njegova počivališta. Radi li se ovdje o ateizmu, antiklerikalizmu ili nečem trećem odgovorio je akademik Vlatko Pavletić. U tumačenju ovih stihova aludira na poveznicu između jedne Goranove pripovijetke iz ranijeg perioda u kojoj je djevojka Joana, zbog svojih stavova i zalaganja za društvenu pravdu, optužena kao grješnica te je poslije smrti zbog toga morala biti pokopana toliko daleko da do njezinog groba ne dopre nikakav crkveni zvon. Goran kao ogorčeni protivnik nepravde, ponižavanja, zla koje čovjeku oduzima njegovu čovječnost, ne želi u svom ljudskom ponosu bilo kakvo sažaljenje ili molitvu koja bi značila odricanje od ovih načela.

  Vanjska struktura pjesme

• Pjesma se sastoji od pet dvostiha, a napisana je u vezanom stihu jedanaestercu. Rima je parna (aa, bb ...) i stalna tijekom cijele pjesme. Rimovane riječi su jednosložne.

Doživljajni sloj ( sadržaj )

• -- Dramatičnu uzburkanost i panteističku snagu elementa prirode pjesmi je dao izbor riječi i stilskih izražajnih sredstava te duboko proživljenih osjećaja iz kojih izbija skrivena energija u svim svojim mnogobrojnim pojavnostima. Tako je uz vuka imenica urlik, uz snijeg pridjev visok, uz travu glagol šikne, uz besput pridjevi strm i nedostupan. Ovakav izbor riječi, osim zadnjeg dvostiha, govori o ekspresivnosti i snazi pjesnikovih osjećaja, o njegovoj sklonosti k mračnom, ali i onom gromoglasnom, pa i razornom elementu prirodnih sila. Izvornu snagu prirode duboko je u sebi osjećao i s njom se gotovo panteistički stapao.
• -- Uz naglašene osjećaje izolacionizma, nepristupačnosti i zatvorenosti pojavljuju se u zadnja dva stiha, sa svojim blagim tonom koji smiruje, osjećaji koji širom otvaraju srce dragim ljudima, prijateljima, javljaju se emocije prihvaćanja i dopuštanja.

• U kompozicijskom smislu pjesma je strukturirana tako da je osnovni motiv (hum) centripetalno vezan s perifernim motivima. I vuk, i crne grane, i silan vihor, i visok snijeg te ostali motivi kompozicijski su u stalnom uzročno--posljedičnom odnosu prema grobu ( humu ).

Stilski postupci

• Temeljnom ugođaju pjesme pridonosi izbor pjesničkih sredstava i postupaka osebujnih i znakovitih, rekli bismo goranovskih, po čemu je pjesnik i prepoznatljiv. Odnosi se to na gustu uporabu imenica i atributa iz tamnog i "burovitog" osjećajnog spektra koji pjesmi daju posebnu izražajnost i snagu.

• Cijela je pjesma građena na vizualnoj pjesničkoj slici, osim nekoliko onomatopejskih riječi (urlik, šum, zvon, šikne ) koje izvorno, po svojoj etiologiji ( nastanku ) predstavljaju odraz onog panteističkog, iskonskog vrela iz kojega je izrasla cijela pjesma.
• Elipse su onaj dio stilskog izraza koji ovim stihovima daju dramatiku vječne premoći prirodnih pojava ( Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg, - izostavljeni su glagoli : puše i napada .).
• U istom stihu panteistički suživljen sa elementarnošću neobuzdanih prirodnih pojava pjesnik je uporabio i kontrast koji sam po sebi, svojom oprekom dočarava tu epsku dramu koja se odigrava u prirodi ( ljeto i vjetar nasuprot zimi i snijegu ).
• --- Pjesmu su posebice obilježili epiteti koji su gotovo svi iz onog elementarnog, i silovitog, često razarajućeg registra prirodnih pojava i isto takvih osjećaja ( ....crnih grana - atavistički strah, ... vječan vihor - nezaustavljivost, neprolaznost, ... nedostupan bijeg - nepristupačnost, izolacionizam, .. pokajnički glas - grješnost, pokajanje ... , trnovit grm - opasnost, ugroženost..., ...Besput da je do njeg nedostupan, strm- osjećaj onemogućenosti, pojačanu novotvorenicom - besput... ).
• --- Znakovito je da se u sadržaju pjesme pojavljuju dva epiteta s inverzijom imenice i atributa u prvim i zadnjim stihovima. (... planini mrkoj i ...prijatelj drag... ). Ove su dvije inverzije markirajuće linije i granični izrazi između onih silovitih s jedne i smireno intoniranih stihova s druge strane.
• Jedina se usporedba javlja u tematskom intermecu središnjih stihova ( Visoko nek stoji, ko oblak i tron,. ), a vezana je uz prirodnu pojavu ( oblak - znak visine ) i ljudsku tvorevinu ( tron koji predstavlja simbol čovjekova uzdignuća i moći ). Pjesnik ovdje u narativnom obliku odbija sve što je ljudski označeno i uvjetovano ( zvuk zvona, glas pokajnika, čak i molitvu za spas ) ; kao da želi ostati u čistom, nedirnutom ozračju prirode i njezine nedostupnosti.
• Nakon ovoga tematskog intermeca nešto tiših tonova, javlja se neobična zvučna metafora - šikne travom u kojoj su prenijete osobine pojma šikne - ( šiknuti : naglo, i silovito, izbaciti uglavnom neku tekućinu ). Ta prenijeta svojstva pojma šikne ovdje se odnose na siloviti i nagli, u ovom slučaju bujni rast trave, koja zakriljuje i obrasta cijeli prostor.
• U samo jednom trenutku pjesme ton je stišan do spokoja kao planinska bujica koja se našla u svojemu nizinskom toku . To je trenutak kada je prozorčić svoje distanciranosti i izolacionizma od ljudskih utjecaja pjesnik širom otvorio dragom prijatelju označenom epitetom u inverziji ( ...Nitko da ne dođe do prijatelj drag, ... ). U ljudskoj komunikaciji veoma frekventan pridjev drag kao da je dao do znanja tko su ti prijatelji koji mogu ući u intimu ove panteističke zajednice - prirode i čovjeka. To su obični, iskreni, prijateljski nastrojeni ljudi, slični onoj čistoj, nepatvorenoj prirodi.
• No, i to je moguće samo na kratko, jer ta veza pjesnika i prirode mora ostati nedirnuta, iskonska Pjesnik je tu povlaštenu kratkoročnu propusnicu izrazio stilskom figurom perifrazom (... nek poravna trag ... ) koja u prenesenom značenju sugerira brisanje svakog znaka nazočnosti bilo koga na tom mjestu.

Ritam

• Dramatičan, gotovo uzavreo ritam, prepun uzleta koji smjenjuju jedan drugi u većem dijelu pjesme ( osim zadnjih stihova ), odraz je jakog senzibiliteta i posebnog pjesnikovog temperamenta.
• Ovakvom eruptivnom ritmu pridonosi kratkoća rečenica s dominacijom ekspresivnih izraza jakog intenziteta koji se javljaju u određenim vremenskim intervalima ( urlik vuka, vječan vihor, trnovit grm ), rečenica bez predikata - elipsa ( ...Nad njim /nek se čuje/ urlik vuka ).
• Posebnu ulogu u ritmičkoj strukturi pjesme odigrala je jednosložna rima koja se na kraju stiha periodično javlja na mah, na trenutak, kao odjek i stalni je obrazac u cijeloj pjesmi. Jednosložnom je rimom pjesma dobila na lakoći i tečnosti ritmičkoga slijeda.
• U ritmičku strukturu pjesme uklapa se i dosljedan dvostih, kao i promjena intenziteta i tempa iz dramatike u smirenost u zadnjim stihovima pjesme.
• Varirajući mnoštvo elemenata stila ( kontrast, iznenadni obrati, epiteti u inverziji, ponavljanja, ekspresivne imenice i pridjevi, dinamične jednosložne rime, izostavljeni glagoli u eliptičnim rečenicama), iz pjesme je nikao specifični ritam iz kojeg izviru "uzvitlane", duboko proživljene emocije.

Tumačenje pjesme i umjetnička poruka

• --- Tko god može napisati ovakvu pjesmu, tko poželi da mu čak i grob bude zaštićen od svakog ljudskog utjecaja, morao je imati prenaglašen senzibilitet i duboko razočaranje u ljudske odnose, neizmjernu osjetljivost za ljudsku nepravdu, za bol koju ljudi nanose jedni drugima. To je rezultiralo osjećajem zatvorenosti, tolikog izolacionizma da se i poslije smrti želi ostati netaknut bilo čime ljudskim. Zaštitu od zla i bola, od ljudskog dodira, pjesnik je vidio u gotovo začahurenoj nepristupačnosti i skrivenosti, ali i onom zaštitničkom, pa i opasnom elementu prirodnih sila koje štite i čuvaju tu nedostupnost. ( urlik vuka, visok snijeg, trnovit grm, besput neprobojan, strm ).
• --- Ostavljena je tek jedna pukotina pristupa kroz koju može ući toplina dragih ljudi, iskrenih prijatelja. To je pukotina koja kazuje da pjesnik nije potpuno izgubio vjeru u ljude, u čudesnu moć prijateljstva, one psihičke dubine i visine koja je veće i jača od svakog razočaranja i svake nepravde.

• Temeljna misao cijele pjesme

• Teški društveni odnosi, ljudska zloba, nepravda koja siječe i boli, prezir i teško ljudsko poniženje mogu nas toliko razočarati, psihički zaboljeti da smo spremni odreći se svakog ljudskog kontakta, napustiti vjeru u ljude i pravdu te potražiti potpunu izolaciju, hermetičku zatvorenost od bilo kakvog ljudskog susreta, čak i onog civilizacijskog nakon smrti.
• Ipak postoji nešto što može raskinuti sve te okove razočaranosti, lance nepristupačnosti; to su dragi prijatelji koji kidaju svaku stegu i začahurenost, uljepšavaju život, nude čak i posthumni "susret". Oni nas očovječuju, postaju čežnja i san koji trebamo sanjati kao pojedinci zajedno s pjesnikom i svim ljudima svijeta.