V E L I K A N I

hrvatskoga pjesništva

---------------------------------------------------------------------------------------------------

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

Sadržaj :

		Životni put
		Književna ostavština
		Osvrt na književno djelo

Životni put

• Antun Branko Šimić ide u red ponajboljih pjesničkih imena u hrvatskoj književnosti. Rođen je u Drinovcima u Hercegovini ( 1898.- 1925. ). Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu, odlazi u Široki Brijeg gdje pohađa franjevačku gimnaziju. Ondje završava tri razreda, a potom odlazi u Vinkovce gdje nastavlja gimnazijsko školovanje. Nakon završenog četvrtog razreda dolazi u Zagreb. U osmom razredu gimnazije 1917. pokreće časopis Vijavicu što je bilo strogo zabranjeno školarcima toga vremena te iz toga razloga mora napustiti školovanje.
• Tada u jednom razdoblju svojega pjesničkoga života preuzima ekavski izgovor, a svoj život potpuno posvećuje književnosti. S pjesmama, ali i kritičkim člancima javlja se u časopisima Plamen, Hrvatska prosvjeta i drugima. Za njega je posebno značajna godina 1919. kada osniva časopis Juriš pod utjecajem ekspresionističkog njemačkog časopisa Der Sturm. Već 1924. pokrenuo je novi časopis Književnik.
• Uz Donadinija Antun Branko Šimić zato se smatra našim najistaknutijim predstavnikom ekspresionizma.
• Osim njemačke književnosti dobro je poznavao i suvremenu francusku književnost, a ovdje mu je posebno drag bio Appolinaire. Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je gotovo o svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima ekspresionističkoga usmjerenja.
• I dok se u njegovoj poeziji mogu čitati uglavnom stišani pjesnički tonovi, u kritici i polemici bio je veoma oštar. Takav je bio prema Vladimiru Nazoru i Miroslavu Krleži, ali ne i prema Matošu pod čijim je utjecajem bio u početku svojega stvaralaštva.
• Život mu je imao ubrzano sazrijevanje kao da je u svom kratkom životu htio zgusnuti i književno oploditi sav svoj pjesnički talent i ostaviti što više tragova. Nježnog zdravlja, već 1925. zbog pogoršanog zdravstvenog stanja ( tuberkuloza ) odlazi nakratko u Dubrovnik zbog liječenja, No ubrzo se vraća u Zagreb, završava u bolnici gdje umire u svojoj 27. godini života.
• A. B. Šimić je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj poeziji. Iako pjesnik pritajenog i stišanog poetskog iskaza, ali jakog unutarnjeg naboja , u sebi je nosio pjesnički instinkt barda koji ga je u hrvatskoj književnosti izbacio među njezine najsjajnije zvijezde o kojima je tako često pjevao.

Književna ostavština

• Rane pjesme ( 1917. – 1919. )
  Zbirka: Preobraženja ( 1920. ) ( Jedina zbirka koju je izdao za života.)
  Ciklus o siromasima ( 1920. – 1921. )
  Kasne pjesme ( 1921. – 1924.)
• 1923.g. preveo je roman Blagoslov zemlje K. Hamsuna, ali je prijevod tiskan tek 1983..godine.
• Pisao je još i eseje, književne i likovne kritike, polemike o modernom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju,, te započeo roman Dvostruko lice.

Osvrt na književno djelo

Iako zgusnuto u kratak vremenski period, ovo pjesništvo imalo je svoje brze transformacije, faze koje su se skokovito mijenjale i ostvarivale u potpuno novim poetskim i stvaralačkim pojavnostima.

1. faza ( Rana faza : 1913. - 1917. )

• Prvu fazu Šimićeve pjesničke ostavštine predstavljaju njegove rane pjesme. To je uglavnom slijed Matoševe impresionističke lirike, ali s naznakama, ili potpunim uklapanjem u nadolazeću ekspresionističku fazu. Prepoznaje se to naročito u postupku sinestezije kojom napušta onaj vanjski osjetilni podražaj ( impresiju ) i okreće se unutarnjem doživljaju ( ekspresiji ).
• U samom početku ove poezije javljaju se uglavnom rimovane pjesme, zatvorene forme, često stroge strofike, različitog broja stihova, ponekad i u obliku soneta.
• Tematski i doživljajno nalazimo pejzažne pjesme nostalgičnih tonova ( AH, EVO OPET: Ah, evo opet dođoh u naš kraj, / U naše mile, bregovite strane / ).
• Prepoznaju se i pjesme inspirirane zavičajem, motivima jesenje idile, često uzvišenih, pomalo patetičnih i himničnih tonova. ( HIMNOS: Miriše grožđe i smilje / Tamo u našemu selu./ Posvuda prolazi jesen / U ruhu žutu i bijelu; / ).
• Neke od ovih pjesama tematski su vezane uz prirodne pojave. To su pjesme atmosfere, finih nježnih raspoloženja i tišine ( VEČERNJA PJESMA: Poslije dok oblaci leže, / Sve je bez glasa i kretnje; …/).
• U ovom ranom Šimićevom pjesništvu svoje su mjesto našle i ljubavne pjesme koje imaju jak pečat osobnog odnosa, pejzažne asocijativnosti i blage suzdržanosti. ( UTJEHA OČIJU: Onda tražim tvojih očiju dubljine / što ko plav zelen bezdan mirno sjaju: / U njima su nebo, rijeke i nizine, / Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju. / U beskrajnosti tonem / i moje se misli u nju ruše / kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde. ).
• Nadolazeću fazu ovoga ranog stvaralaštva anticipira već spomenuta pojava sinestezije, ali i priklanjanje slobodnom stihu i neobičnim spregama riječi te korištenju interpunkcije samo u značenju grafostilema. To je pretežito poezija izmučene duše, tamnih i teških tonova, egzistencijalnih strahova. ( VJETROVI: Kroz noć muklo laju crni vjetrovi / Hoće moju dušu da raznesu. / ).
• Već u ovoj fazi osjeća se gnomski diskurs njegovih stihova iz kojih zrače iznenadne duboke spoznaje. Sve je to znao začiniti jakim ritmičkim sekvencama preko postupka ponavljanja (Pjesma TIJELA: Tijela ćute u molitvi ./ Tijela kriče u radosti./ Tijela vrište u očaju. / Tijela u snu. / Tijela ljube tijela / …).
• Tu već nalazimo i pjesme uronjene u mračne ponore poraza, vapaja i krika, stalnih transcedentalnih propitkivanja. ( Pjesma BAKTERIJE: Mene jedu bakterije / Trune trune jadno meso / Bože, zar ti nije žao? / Ja sam dijete. / Bože! Dijete! / … ).
• Zrelije pjesme ovoga perioda već su duboko uronjene u ekspresionističku poetsku vizuru, pune vječnih ljudskih upita, ali i začuđenosti i razočaranja ( Pjesma LJUBOMORA: Preda mnom leži smrskan moj svijet / ko dječje razbijene igračke-/ … ). Takav ekspresionistički diskurs osjeća se posebno u zadnjim pjesmama ovoga ciklusa. To su pjesme koje u sebi nose unutarnju dramatiku straha i tjeskobe, intimnog neslaganja i pobune. (Pjesma: MOJA DRAGA, PRIJATELJ I JA: Oko tijela moje drage, / laju, laju tvoje požude. / Tvoj pogled i moj pogled / Sudar mržnje /. )..
• Lutanje, izgubljenost, nesporazum i nemoć česti su motivi zadnjih pjesama ove rane faze. ( Pjesma IZGUBLJEN: Moja duša tone u dubine noći / i ko zvuk se rasiplje i mre. ).
• Sve je ovo bila priprema i jasna naznaka Šimićevog najznačajnijeg perioda koji će mu ovjenčati pjesnički status.

2. ekspresionistička faza (1917. – 1919. )

• U svojoj 2. fazi. Šimić se potpuno okreće ekspresionizmu. Postao je pjesnikom neomeđenih, slobodnih, simetrično stiliziranih stihova, stilskih obilježenih gramatičkih znakova, bez patetike i lažnih doživljaja, a time i novih pregnuća u hrvatskoj modernoj poeziji.
• Uslijedio je njegov program u kojemu se negira utjecaj tradicije i odriče bilo kakva veza između književnog stvaranja i stvarnosti iz koje bi ona trebala nastati. Smatra da je umjetnost najintenzivniji unutarnji doživljaj svijeta i zato ne smije biti angažirana, niti u njoj smije biti ikakvih usmjerenja i trendova . Traži da se iz umjetnosti izbaci svaka dekorativnost poput stilskih ukrasa ( metonimija, aliteracija, asonanci ), ono što je ukus, retorika i ljepota, odnosno forma. Zalaže se za napuštanje svega suvišnoga, prelazeći na svojevrsni stilski minimalizam, želeći da se govori samo istina. Posvećuje se velikim pjesničkim temama kao što je pjesništvo, ( umjetnost ) ljubav, smrt i Bog.
• Pjesme ovoga razdoblja uglavnom su svrstane u zbirku Preobraženja i teku unaprijed utvrđenim rasporedom, razvijajući se u jedinstvenu, potpuno autonomnu cjelinu.
• Programska pjesma ove zbirke je pjesma MOJA PREOBRAŽENJA ( Šira analiza nalazi se na kraju teksta u odjeljku : DODATAK: Kraći osvrt na neke Šimićeve pjesme )
• -- S druge strane PJESNICI je inicijalna pjesma ove zbirke. Jedna je od najimpresivnijih imaginacija posvećena umjetnosti i pjesništvu. ( Šira analiza nalazi se na kraju teksta u odjeljku : DODATAK )
• -- Šimić je i pjesnik zatomljenog nemira i nespokoja, s oznakama pokliča iz dubina i tipičnih ekspresionističkih preobrazbi. Takav je prije svega u pjesmi TEŠKI ZRAK. Pripadajući pejzaž u pjesmi je ekspresionistički stvoren iznutra, crno i crveno obojan, tmuran težak i neobećavajući. ( Na rubu polja izmeđ crnih stabla / crveno mrtvo obješeno sunce ). Izlaz iz takvog opskurnog psihološkog stanja iz kojega ne možemo pobjeći od sebe samih i svojih tjeskoba, jedino je krik, snažan i prodoran. ( Ja stanem nasred ceste / i kriknem / iz svih snaga . ).
• -- Sličan egzistencijalni strah, strah od nestajanja u trenutcima prolaznosti, strah od mrvljenja i gubljenja samoga sebe, također izvire iz njegove modernističke dubine u lirskoj tvorbi PJESMA ( Pri svakom koraku, ja se / nešto silno bojim /strah me / Čujem kako u svom šumu iza sebe / ja ostavljam sebe. ). Stvari i ovdje dobivaju svoj preobraženi, personificirani oblik, one postaju svojevrsni simboli života, privrženosti i pomirbe, neke transcedentalne utjehe. ( Bijeli moji jastuci / meni mrtvom pjevaju / moj san, i tišinu oko mene. ).
• -- Takvu metamorfoziranu stvarnosti nalazimo i u pjesma HERCEGOVINA u kojoj se isprepliću vizije stvarnosti i snoviđenja, aluzija i sjećanja, poznati pejzaži, zvuci i boje od plave do one poput krvi crvene, ili pak crne i bijele. Slike su to pejzaža, razvučene, teške trome. Živa jeka pjesnikove duše koja plovi prostorima sjećanja, troma, u teškoj neizvjesnosti ( Ispod brežuljaka crni vlak se vuče / odmjereno udara / i vrišti / ). Sve se razvuklo i razlilo u ritmu stalnog pojavljivanja i nestajanja, ( Poda mnom načas izrone iz mraka / kuće stabla dvorišta i njive / I opet utonu u mraku / ). Ipak, u toj igri mraka i svjetla za pjesnika još uvijek ima nade, još smisla, još trenutaka svitanja , još svečanih trenutaka. ( Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora / ko nekoliko bijelih svečanih časova /…).
• -- U pjesme unutarnjih preobrazbi spada i pjesma GRAD. To je pjesma poistovjećenja s gradom, osjećajne identifikacije, odstvarene predmetnosti, suživljavanja i prožimanja. (... Život Grada! / I moj život atom Gradova života! ... ). Pjesma je puna teških aluzija ( ... Nad glavom mu prolaze oluje / pune mrtvih stvari / i krikova mračno pomorene djece ). To je odjek pjesnikova neuspješnog otimanja i bijega od takvih spoznaja, zapravo uzaludnog bijega od samoga sebe, od smrtonosne istine i teških duševnih ukliještenosti (... On je za mnom / sa mnom / vječno / I u moje misli pada / crn i velik kao Smrt. ... ).
  * Šimić je pjesnik koji je dotaknuo i veliku temu ljubavi, zapravo temu neke metafizičke, nadstvarne ljubavi, ljubavi koja se opredmećuje u sjećanjima i snoviđenjima.
• -- Tema diskretnog uzdaha i žala za svim što nas ispuni i onda nestane u tmini prolaznoga, ljubavnog sna koji nas obasja, a onda se u trenu raspline, stihovi su pjesme PREOBRAŽENE ŽENE ( O gdje su sada one žene / što lutajući ovim svijetom svratiše se u moj život / i opet redom iščeznuše iz moga života / u tamu?, / ). To je ujedno i astralna tema uzvišene ljubavi u simbolici zvijezda, zapravo produhovljena ljubav koja nas obasjava iz vječnosti, koja nas uvjerava da sve što je bilo ne nestaje zauvijek, nego i dalje jest, ali u nekom novom, preobraženom postojanju (... Te žene sad su / zvijezde / Noćas / sve se iz dubljine noći / u moju dušu smiješe.... ).
• -- Pjesma POVRATAK je ponovno tiha, diskretna ljubavna čežnja, ljubav iz daljine, pretvorena u mjesečevu blagu svjetlost zaljubljenika, ljubav iznenađenja u kriku ptice, u crnoj sjenci koja korača rubovima mrke vode. To je ljubav sveprisutnog subjekta, preobražena ljubav, postvarena i oživljena u svemu što okružuje zaljubljeno srce ( ... U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina / znaj: / ne korača mjesečina oko tvoje kuće /Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu /... ).
• Hvatajući se u koštac s velikim pjesničkim temama nije moga zaobići ni Boga i vjeru u njega. U tematskoj kompozicijskoj liniji zbirke to su pjesme koje su logički završetak svih tih lirskih preobrazbi. U posljednjim pjesmama, kao svojevrsni epilog zbirke Preobraženja, pjesnik upravo potencira temu apsoluta, Boga kao počela i konačnog utočišta svega postojećeg, pa i čovjeka.
• -- Tako se u pjesmi MOLITVA NA PUTU pjesnik okreće božjoj milosti, poput djeteta želi da ga on vodi do konca njegovih želja, da ga ohrabri, izbavi od umora i nemoći, razbistri njegove misli, da bude njegova svijetla prateća zvijezda. (... Budi / nad mojom glavom moja pratilica zvijezda... .) .
• -- Pjesma OTKUPLJENJE je aktualizacija božanske nakane, ali i odnos na relaciji Bog - čovjek To je svojevrsna lirska polemika na biblijsku ulogu Otkupitelja i njegovog otkupiteljskog poslanja. ( Nas niko nikad otkupio nije / Svaki od nas sin je božji / što s neba je u bijedu svijeta sašao / Mi smo želje Boga spuštene do zemlje / ).
• -- Ta relacija svega u svemu što jeste, a već je bilo na samome početku, lirsko je tkivo pjesme BUDUĆI ( Budući već su bili / i sve je bilo već u prvom času / u beskrajnom pogled već u Bogu jeste - smisao je i poanta ove pjesme. ( U bezdanomu božjem oku / ogledaju se milijarde budućih svjetova . ).
• U takvom teološkom kontekstu, u kojoj pjesnički subjekt razotkriva svoju ljudsku, od Boga povjerenu egzistencijalnu svrhu i namjeru, jedina je stvarnost u kojoj možemo pronaći svoju pravu ulogu i konačni smisao .( U Boga mi se uvijek natrag povraćamo / Zemlja: kratki izlet. ). Mistiku apsoluta, religiju univerzalnog božjeg stvaranja, budućnosti koja će se tek dogoditi, pjesnik je zauvijek uprisutnio u stalnom ciklusu postojanja i nestajanja.

  3. faza ( Ciklus o siromasima ) 1920. – 1921.

• Što se tiče socijalnih tema, Šimić baš i nije pjesnik jakog socijalnog instinkta, lirski subjekt koji će ljude gledati očima nepravednih društvenih odnosa. Više je to jedan osobni i apstraktni pogled na ljude egzistencijalne ugroženosti, njegove osobne empatije za njih, za njihovu individualnost i tjeskobu.
• To je pjesništo koje kao da je izraslo iz korijena osobne nesreće, preokupacije koja izvire iz egzistencijalnih razmišljanja lirskog protagoniste kao i onih dubokih ljudskih strahova.
• -- Takvom pjesničkom izričaju pripada pjesma SIROMASI koja je i svojevrsna programska pjesma ovoga ciklusa. ( Siromasi nestalno lebde / između života i smrti / i svaki čas može da pretegne / nevidljivi uteg smrti. ). Pjesnik nas upućuje na tu tanku liniju između života i smrti, liniju koja lebdi tu negdje pored nas, a koja se najjasnije ocrtava upravo kod onih s dna ljudske nesreće zvane siromaštvo.

  -- Ručak siromaha ( Šira analiza nalazi se na kraju u odjeljku : DODATAK )
• -- Kako suživljena sa siromaštvom može da iziđe osiromašena pjesnička duša, koliko nemušte tišine u njoj, koliko ogoljelosti i pjesničke besmislenosti u pjesmi bez riječi prikazuje nam se njegova zadnja pjesma ovoga ciklusa simboličkog naslova POST SCRIPTUM. ( Bezdana je bijeda! / Šta posta mojom pjesmom? ). Koliko su riječi neumjesne, preslabe i suvišne u tamnom ponoru bijede, poetski nesvrsishodne kada se zagledamo u te dubine nesreće, kada nas guši još samo uzdah i tišina .( Al kad se dublje zagledah unutra / zanijemih / vidjeh: / jedan pogled, uzdah / Sve ostalo mi osta izvan pjesme / neopjevano ).

  4 faza ( 1921.– 1924. )

• Poslije ove ekspresionističke faze i njezinih socijalnih odjeka, njegova poezija u nekim pjesmama poprima oznake svojevrsnog obnovljenog tradicionalizma, ali i evolucije dotadašnjeg ekspresionističkog diskursa u formi i sadržaju. Tako slobodni stih ponekad ustupa mjesto vezanom stihu i rimi te strofi stroge forme, a interpunkcijski znakovi opet dobivaju svoje mjesto u sintaksi rečenice. ( PRAZNO NEBO, NAĐENI BOG ).
• Ujedno su to i pjesme traganja za smislom i nekim unutarnjim idealom, ali i pjesme pomirenja sa svojom ljudskom nemoći u osluškivanju onostranosti i vječnosti.
• Ta kasna Šimićeva poezija ujedno je nastavak svojevrsne pjesničke aforistike i kontemplacije u kojoj uranja u srž života, zapravo intimnu koherentnost života i smisla. To su pjesme koje imaju i jaku intimnu psihološku, pa i etičku obojenost, ali i pjesme u kojima on širi svoje tematske granice. Tako u pjesmi NAPITNICA nalazimo obezvrijeđenost ljudskosti, dehumanizaciju moralnih vrijednosti u egoizmu, samoživosti i samodostatnosti (Mi smo siti. Mi smo siti. / A za druge nek se stara / Onaj ko ih stvara! ).
• Njegov pjesnički nerv za patnju drugih, patnju poniženih, ugroženih i bijednih pred beskrupuloznim moćnicima predstavlja kontinuitet Ciklusa o siromasima. ( ŽENE PRED UREDIMA: O bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove žene / što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti? ).
• S druge strane to je suživljenost i osobni govor kroz drugu osobu u njezinoj mučnoj samospoznaji ( MATERINSTVO: O što učinih! Što te rodih! / Zar čim te prikrih svojom rukom, ne bi više moje? / I čim te u svijet stavih, svijet mi tebe ote? ).
• Šimiću draga tema transformacije, postvarenja i preobrazbe iz ja u ono obnovila se i u pjesmi o smrti, odnosno pogrebu i pokopu pokojnika ( NAD TRUPOM: l možda nikud nisi otišao / iz ovog tijela / i samo prijeđe među stvari: / zaćuta kao i one i svaki pokret stade / u nepomičnost. …).
• Sličan intimni pjesnički okvir pjesnik je postavio na relaciji između života i smrti ( ĆUTLJIVI SASTANAK S PRIJATELJEM: Ti pod zemljom. Tu pod mojom nogom. / Već odavno si zemlja. Zar ta zemlja - Ti? / …).
• Ovoj poeziji svakako pripada i njegova kultna pjesma SMRT I JA koja nas vodi kroz prostore samospoznaje smrti, tijela koje živi u jedinstvu sa smrću, u kojoj svaki trenutak života je zapravo trenutak u kojemu smrt nadilazi život (Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / ). Pjesma u sebi krije i filozofsko pitanje života koji čini jedan neprekinuti lanac umiranja, života koji na kraju sa smrću gubi samoga sebe i svoje tjelesno postojanje. Smrt se ovdje u relevantnom smislu nameće kao zadnja instanca, konačni ishod, zadnja riječ jedini priznati total . ( … Moj svršetak / njen pravi je početak: / kad kraljuje dalje sama. ).
• Pjesma iz ovoga kasnoga perioda u kojoj je pjesnik utapao svoje nihilističke trenutke i egzistencijalno beznađe, spoznaje u kojima bez Boga sve je beskrajna praznina i nepregledna pustoš je PRAZNO NEBO ( Nebo je već dugo praznina / bez Boga i serafina, / beskrajna pustinja siva .). Prekinuti tokovi vertikale prema Bogu, nose svoj besmisao, izgubljeni živi izvor i neumitno zemaljsko raspadanje. Ostaju još samo pjesnici koji šute i jedini slute to strašno ništavilo, te razgrađene tokove od čovjeka do Boga. ( Čovjek u zemlju legne i sav se raspe. / K Bogu izgubismo pute. / Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute. ).
• Bogu kao posljednjem idealu i konačnom smislu pjesnik se vratio i u pjesmi NAĐENI BOG. Osjeća se tu njegova dobra teološka poučenost i isto takav njegov prirodni teološki instinkt. Smisao je u sveprisutnoj božjoj nazočnosti, u besmislu traganja za Bogom koji se uz nas u svakom trenutku uprisutnjuje , koji nas oplakuje. ( Uza te Bog je, uvijek u blizini / U stvarima oko tebe, u zvuku i muku / ). Pjesnik nam stihovanim kazivanjem ukazuje na bespredmetne misaone spekulacije o Bogu koji nam se zapravo nudi u svakoj stvari, u svakom mirisu, u trepetu i u svakom zvuku. Bogu se samo treba otvoriti, potpuno i bespogovorno okrenuti mu sva svoja čula ( Ne pružaj miso u praznu daljinu / Uza te Bog je. Otvori sva čula: ….. / Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti. ).

Završni osvrt

• Iako u pjesničkom opusu Antuna Branka Šimića postoje faze i pjesme kada je njegova poezija bila tradicionalno obojena, poezija stroge forme i rimovana stiha ( rana i zadnja faza ), on je zapravo naš najistaknutiji predstavnik ekspresionizma i slobodnoga stiha. Za njega je književno postojanje, odnosno bit pjesništva bilo ne biti kao drugi. Naročito u spomenutoj ekspresionističkoj fazi želio je jednostavnim, sažetim, proživljenim, često ogoljelim stilskim postupkom iskazati one najdublje unutarnje doživljaje, pretvarajući ih u jedinstvenu pjesničku stvarnost.
• U svom pjesništvu, gledano u cjelini, on je dotaknuo sve velike pjesničke teme kao što su: zavičaj, umjetnost ( pjesništvo ), ljubav, materinstvo, tijelo, ljudska isključenost ( siromaštvo ), život, smrt, Bog.
• Šimić je vjerojatno naš najistaknutiji pjesnik astralnih stihova. Zapravo je pjesnik zvijezda u kojima se ogleda vječnost duha i božanska simbolika.
• To je i poezija boja kod koje dominira plava boja, naročito u fazi ekspresionizma. No javljaju se i druge boje kao crvena, žuta, osobito crna i bijela koje su uvijek u ulozi poruke ili nekog pjesničkog iskaza.
• Ovu poeziju obilježava nekoliko veoma lijepih, lirski intoniranih ljubavnih stihova, to je poezija u kojoj se krije i okus filozofske mudrosti, lirska ekspresija nehumanosti u boli i patnji duša kojima je sudbina kroz siromaštvo oduzela sve, pa i ponos i čast.
• Šimić je i pjesnik krika koji se otima iz tjeskobne duše nemoćnika, to je živa poezija glasne tišine, pjesništvo napregnutog mira, ali i poezija pomirenja u idealu božje vječnosti.
• Bio je pjesnik gnomskoga stila, pjesnik reda i simetrije, pažljivog izraza. Ignorirajući formu, u ekspresionističkoj fazi,

  a i nekim kasnijim pjesmama, sav se okrenuo sadržaju.
• U stilskome pogledu riječi je slagao u nove, često neobjašnjive veze i uzajamne odnose jednostavne poetskeljepote,i sve je to stapao u dubine svoje duše, u osebujne vizije unutarnje stvarnosti. Bila je to ona stvarnost koja nas u trenutku zatekne, obuhvati sve naše misli i osjećaje i odvuče u nezamislive pjesničke dubine.

• DODATAK: Širi pogled na neke Šimićeve pjesme

• Moja preobraženja

• Ovo je identitetska pjesma Šimićeva ekspresionizma koja je obilježila jednu fazu njegova stvaralaštva u zbirci Preobraženja.
Formalne oznake

• Pjesma je napisana u slobodnom stihu, u tri strofe različitog broja stihova, bez interpunkcija, ogoljele i neplastične jezične strukture, aforističkog izričaja, čudnih i pomalo fantastičnih sprega riječi. ( ... kristalno jutro.- epitet .. ili... i s pogledima plivam preko polja - metafora .. ).
• Budući da je ekspresionizam osnovica za pjesnički izričaj, a to znači strogo individualni i subjektivni pristup bez vanjskih utjecaja, s jakim fokusom na sadržaj, a ne na formu zastupljenost stilskih figura je oskudna, podložna neočekivanim ii zbunjujućim spregama riječi. Pred nama se pojavljuju paradoksalni epiteti: koji kao da dolaze iz neke druge dimenzije i više su u funkciji neočekivane misaone percepcije i racionalne spoznaje, nego dočaravanja atmosfere i osjećaja ( crne bezdane i mučne noći, ... blijedo meko lice... kristalno jutro...svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu... crne muke.... noćnih očajnika ), metafora: ( pogledima plivam...kristalno jutro ) simbol ( vječnu zvijezdu ).

Subjektivitet ekspresionizma u pjesmi

• U takvu ekspresionističku formu uključila se i neobična morfologija povratne zamjenice - sebe ( Ja pjevam sebe... ). Ona nam kazuje kakav je subjektivni status pjesnikova - JA u odnosu na njegov umjetnički uradak. Mogao je pjesnik uporabiti i sintagmu - Ja pjevam o sebi - i to bi bila uobičajena morfologija te riječi. Tada bi, međutim, njegov JA bio izdvojen entitet ( subjekt ) kao neki NAD-JA koji može pjevati o bilo čemu pa i o sebi. Uporabom sintagme: Ja pjevam sebe - on se stopio s pjesmom, postao njezin integralni dio, odnosno sama pjesma. Čitajući pjesmu mi zapravo čitamo pjesnika što je stilski moćna oznaka ekspresionizma.
• To je onaj apsolutni subjektivitet ekspresionizma, njegov unutarnji izričaj koji se manifestira i ovakvim padežnim oblikom i sintaksom ( Pjesnik je taj subjekt na kome se sve ostvaruje koji pogledom pliva preko polja, koji umire i uskrsava bezbroj puta. ).

Pjesmu su kompozicijski obilježile dvije faze.

• 1. Prvu fazu karakteriziraju sintagme : " Ja pjevam sebe.. " ( prva i druga strofa ) koje se pojavljuju na početku stiha, odnosno strofe.
• 2. U drugoj fai izmučen bezbrojnim preobrazbama, umiranjima i uskrsnućima, pjesnik traži od Boga da ga pretvori u nepromjenjivu sjajnu zvijezdu koja će sjati za izmučene očajnike u mraku ( treća strofa ).

1. Interpretativni pogled na prvu fazu.

• --1. Pjesnik pjeva sebe kad se uzdiže iz muke, mraka i očaja preobražen u lik novoga čovjeka rasvijetljenog uma, (... kad iz crne bezdane i mučne noci / iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro... ). To je onaj apsolutni individualizam u novouspostavljenom duševnom stanju kada se osjeća slobodan, neograničen i širok kao pejzaž kojim "pliva" , ( ... i s pogledima plivam preko polja livada i voda... ).
• -- 2. Isto tako, on pjeva sebe i kada ga lanac prolaznosi u paradigmi stalnih preoblika iscrpljuje, muči i boli ( ... ..Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta / i bezbroj puta uskrsnem... ). To je onaj beskrajni niz preobrazbi u kojima je svako novo uskrsnuće znak novog umiranja, a umiranje znak ponovnog uskrsnuća ( I znanost je utvrdila da smo mi u stalnoj preobrazbi jer se u našemu organizmu svake sekunde rađa i umire na milijune stanica ).

2. Interpretativni pogled na drugu fazu.

• Prolaznost je za pjesnika teško breme, sputavajući okov, koji oduzima energiju, muči misao, razara osjećaje, iscrpljuje sigurnost. Ona je nemogućnost djelovanja i trajnog postignuća jer sve mrvi, rastače, urušava i pretvara u razvaline i krhotine. U stalnom je antagonizmu s ljudskim ostvarenjima i težnjama jer ničemu ne da da se ustali, sačuva, ispuni trajnom srećom i svjetlom,
• Skrhan umorom od prolaznosti zavapio je Bogu da ga preobrazi u sjajnu i vječnu zvijezdu (... O Bože daj me umorna od mijena / preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu ... ).

Zvijezde - simboli

• Zvijezda je u pjesničkoj imaginaciji često simbol vječnosti i nepromjenjivosti. Daleke i tajnovite u Šimićevim pjesmama nerijetko su simboli duhovnosti. Stalne i sjajne u tamnim noćima bile su orijentiri mnogima zalutalima i izgubljenima, doslovce i u prenesenom značenju. U pjesništvu bile su misli vodilje koje osvještavaju ljude i bistre im magličaste vidike.

• U ovoj je pjesmi ta sjajna i vječna zvijezda sve to. U nju se želi pretvoriti pjesnik.
• Ta će zvijezda iz crnoga mraka osvjetljavati putove izmučenih očajnika. Sijat će zvijezda i onima koje život nije mazio, kao i onima koji su svojom krivicom u stalnom konfliktu sa životom i samim sobom. Blistat će ta zvijezda i za one koji su upoznali sve varke života i sve varke prolaznosti. Sijat će i osmišljavati živote onih koji su utonuli u mrak bezizlaza, ljude koje je život doveo u labirint besmisla i očaja, sve one koji ne nalaze putove spasa ( ...što s dalekog će neba noću sjati / u crne muke noćnih očajnika... ) .

• Ta težnja da se čovjeka humanizira smislom, da se očovječi njegovo poslanje na ovome svijetu, da ga se produhovi i dovede na putove neprolaznih vrijednosti, težnja da ga se izvuče iz mrka i zabluda, iz očaja i muka dalo je ovoj pjesmi jaku humanističku notu i osmislilo temeljnu misao.

• Pjesnici

• Pjesma je integralni dio zbirke Moja preobraženja. Identitetski pripada ekspresionizmu.

Formalne oznake

• Sastoji se od tri nejednake strofe od jednog, dva i tri stiha. Pripada kategoriji pjesama slobodnog stiha. : bez interpunkcija, nejednakog broja slogova u stihu, sa stalnim opkoračenjima ( PRIMJER: Naslonivši uho ... novi stih ... na ćutanje... ). Stilski gledano, ovo je tipični ekspresionistički Šimićev aforistički izričaj. Svaka strofa je jedan mudronosni iskaz.U duhu ekspresionizma pjesma oskudijeva stilskim figurama. Javljaju se simboli ( njihove oči ... Naslonivši uho) epiteti ( oči, velike i nijeme ... ) metafora ( rastu pored stvar ( oči ) ) I sve te stilske oznake kao da su iznikle iz nekog nepoznatog fantastičnog vremena, neke neotkrivene i nepoznate dimenzije.

Tumačenje i poruka

• U ovoj kratkoj, ali efektnoj ekrpresivnoj pjesmi Šimić je zaiskrio svom svojom umjetničkom naravi. Iz nje je zatitrao onaj pravi Šimićev ekspresionistički nerv.

Pjesnici - zanesenjaci zadivljujućih čuda

• U pjesnicima je Šimić vidio sve one avanturiste riječi, prokletnike koji su iz običnosti zakoračili u čudesne prostore nepoznatog, neiskustvenog. Postao je to i odbljesak njihovih senzibiliteta za neotkriveno, začuđujuće. Zato su njihove umjetnine tako neobične i primamljive, a njihovi tvorci zanesenjaci zadivljujućih čuda. ( ...Pjesnici su čudenje u svijetu.... ).

Oči pjesnika

• Pjesnici su i neumorni putnici kroz nadahnuća, lovci na neotkrivene tajne života ( ... Oni idu zemljom i njihove oči velike ... ). Te njihove velike i nijeme oči su oči djeteta u pjesniku koje gledaju širom otvorenih zjenica taj veliki nepoznati svijet prepun iznenađenja i čuda.Te su pjesničke oči simbolički tako velike i nijeme jer vide dalje i šire od svoga vremena i prostora, dublje od svih dubina. Za njih se stvari prikazuju u nekoj novoj, uzvišenijoj dimenziji. koja je viša i smislenija od njihovog oblika i svrhe.

Odstvarenje stvari

• Ovo je zato i pjesma o poimanju stvari, odnosno njihova odstvarenja. One nisu samo svrhovito ili nesvrhovito oblikovani predmeti. One imaju svoju povijest, svoj "život". Imaju svoj početak, svoje zbivanje i preobrazbe. Osjećajući bit stvari pjesnik će ih odstvariti, pretvoriti u ideju, u mudrost, u pjesmu, u duh... ( ... njihove oci / velike i nijeme rastu pored stvari. ..).

Pjesnici - poklonici šutnje

• Pjesnici su samotnjaci koji se okružuju šutnjom, Oni su njezini najodaniji podanici. Za pjesnike je šutnja krajnja stišanost u kojoj osluškuju sebe, sitni treptaj svojega bića. Šutnja je njihovo nadahnuće, a ono je prokletstvo i muka, njihov usklik "eureka", zla kob i eksplozija sreće. Ono je za njih poput pustinje u kojoj je žudnja i žeđ naletjela na spasonosnu oazu inspiracije, traženi izvor koji okrepljuje, mistično vrelo u kojemu se opija njihov kreativni duh. (.. Naslonivši uho / na ćutanje što ih okružuje i muči. ... ).

Vječni nemir je u njima

• Pjesnici su i vječni nemir i nespokojstvo, senzibilni drhtaji života. Njihovo je stvaralaštvo slutnja budućnosti, jedan treptaj života koji se kroz njih oplemenjuje, biser koji njihovim poklonicima život čini osvjetljenijim i čarobnijim (... / pjesnici su vječno treptanje u svijetu. ).

- - - - - - - -

• Pred nama se gotovo magijski rastvorila zrela ekspresionistička tvorevina u kojoj je sačuvana naiva i začuđenost djeteta s dubinama mudrosti i iskustva zrelog pjesničkog duha. Pjesma diše šutnjom, iščekivanjem i stoljetnom dubinom zatočene pa izgovorene misli, pjesma koja snagom mudrosti mađioničarski stvari pretače u ideju, u pjesničku sudbinu. Upečatljiva je to lirska zraka koja je zasjala čudom i čuđenjem, pjesma koja je aforistički izronila iz pjesnikova ekspresionističkog intimiteta, pjesma čudotvorne pjesničke nadahnutosti.

• Ručak siromaha

• Iako pjesma pripada postekspresionističkoj fazi Šimićeva srvaralašva, odjek je onih ekspresionističkih izričaja. ( slobodni stih, oskudna i neartistička rečenica u kojoj dominira misao ) koji su obilježili najupečatljiviji period pjesnikova stvaranja.

Formalne oznake

• U formalnom je smislu to socijalna pjesma, ali po naglašenom psihološkom pristupu, po svom filozofskom i općeljudskom diskursu, slobodno je možemo ubrojiti i u misaonu pjesmu.
• Pisana je u slobodnom stihu, bez interpunkcija ( osim na dva mjesta ), u četiri strofe po dva i četiri stiha. Iako oskudna stilskim artističkim sredstvima, ipak se u pjesmi mogu registrirati neka od njih: metafore ( ubica - ( hrvatski ubojica) - krv drugoga ), te usporedba (... kao da su jedan drugoga jeli ).

Tumačenje

• Čitajući ovu mračnu i mučnu pjesmu ušli smo u prostor bezimenih, "suvišnih" ljudi. Pjesma je prava mala psihološka studija zgaženog i ogorčalog svijeta siromaha, duševnog jada koji ubija smisao postojanja, siječe jače od noža, teška rana života.

Tužno i ružno lice života

• Pred mama je jedna snažna lirska elaboracija nezasluženog osjećaja krivice i nelagode koja deformira ljudske odnose, iznakazi svako dostojanstveno ljudsko lice. Ispred nas su ljudi bez identiteta čiju nam je bezličnost pjesnik sakrio iza zamjenica "oni" i "on". ( Jedno pred drugim stide se da sjednu ... - tko? ONI ). Pred nas je, bez okolišanja, bačen čisti, goli stid i poražavajuća neugoda, upravo ono najtužnije i najružnije lice života.
• I dok siromasi jedu svaki svoj zalogaj srama i nelagode, boje se da nekom gestom, grčem na licu, to svoje gnušanje ne prenesu u sramotu drugoga, da mu ne obljutave jelo i život koji isto tako grca od stida i jada. ( ... i dokle jedu boje se / da ne bi jedno drugom život pojeli... ).

Stid prema drugome - gađenje prema sebi

Vrlo je intrigantan taj odnos siromah - siromah koje je spojio istodobni dolazak na ručak.To su ljudi istog osjećajnog identiteta i ponižavajućeg društvenog statusa. Njihovi su osjećaji dvosmjerni: prema drugome i prema sebi, zapravo osjećaji straha i stida prema drugome i gađenja prema samima sebi.

Ljudi iskrivljena lica

• Oni su i ljudi mučne tišine koja se uvukla u njih, ljudi nijemog, bojažljivog ustajanja i onog zgrčenog i iskrivljenog lica koje je oformio mučni osjećaj. (... Kad ustanu od stola, / tišina i težina / Gađenje pred samim sobom / unakazi obadvoma lica ... ).

Krivica bez krivice

• Strašni su ti osjećaji beznađa koje može stvoriti poniženost, stid i prijezir. Te misli koje su u nesrazmjeru sa ljudskim dostojanstvom. Teško je ući u dušu svih tih odbačenih osobnosti čija psiha grca u samoponižavanju, samooptuživanju, kaja kao neka gruba preša gnječi njihov ljudski JA.
• Okrivljavati sebe zbog zla u kojemu si se našao, sramotu koja te snašla, osjećati krivicu bez krivice prema drugome totalno je urušavanje čovjekove biti, smisla bilo kakve moralne vrednote. ( ... i svako misli da je drugomu ubica / i da je krv što teče kroz njegovo tijelo / krv drugog / (kao da je jedno drugo jelo) ).
- - - - - - -

• Ta je pjesma pokazala onu grotesknu i dvoličnu stranu lažnog humanizma. Ručak siromaha je humanizam preživljavanja, održanja života bez dobrote, bez toplog pogleda u izmrcvarenu dušu tih jadnika. To je onaj ."humanizam" s prijezirom koji je bolniji i nehumaniji od svakog zgaženog dostojanstva i najgoreg prijezira.