---SITE JE NAMIJENJEN LJUBITELJIMA KNJIŽEVNOSTI , OSOBITO PJESNIŠTVA---
V E L I K A N I
hrvatskoga pjesništva
* * * * *

.
VIDEOPREZENTACIJA
MISLI I IZREKE

ANALIZIRANIH PJESNIKA

- *Antun. Gustav Matoš:
oo Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za oo toliko Juda.
- * Miroslav Krleža:
Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno.
- * Dobriša Cesarić:
Što najjače peče u srcu, postat će
najveća opojnost.
- *Antun Branko Šimić:
Slava starosti, ali onoj koja miruje, onoj koja oo mudro šuti kada više ne zna mudro govoriti.

 

 

 

ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -Dragutin Tadijanović
2.   -Dobriša Cesarić
3.   -Antun Gustav Matoš
4.   -Ivan Goran Kovačić
5.   -Miroslav Krleža
6.   -Antun Branko Šimić
c
c
S

 

.

ANALIZA PJESME

A. B. Šimić: OPOMENA

Pjesnik, publicist, književni kritičar

---------------------------------------------------------------------------------------------------

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

Sadržaj :
Životni put
Književna ostavština
Osvrt na književno djelo

Životni put

  • Antun Branko Šimić ide u red ponajboljih pjesničkih imena u hrvatskoj književnosti. Rođen je u Drinovcima u Hercegovini ( 1898.- 1925. ). Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu, odlazi u Široki Brijeg gdje pohađa franjevačku gimnaziju. Ondje završava tri razreda, a potom odlazi u Vinkovce gdje nastavlja gimnazijsko školovanje. Nakon završenog četvrtog razreda dolazi u Zagreb. U osmom razredu gimnazije 1917. pokreće časopis Vijavicu što je bilo strogo zabranjeno školarcima toga vremena te iz toga razloga mora napustiti školovanje.
  • Tada u jednom razdoblju svojega pjesničkoga života preuzima ekavski izgovor, a svoj život potpuno posvećuje književnosti. S pjesmama, ali i kritičkim člancima javlja se u časopisima Plamen, Hrvatska prosvjeta i drugima. Za njega je posebno značajna godina 1919. kada osniva časopis Juriš pod utjecajem ekspresionističkog njemačkog časopisa Der Sturm. Već 1924. pokrenuo je novi časopis Književnik.
  • Uz Donadinija Antun Branko Šimić zato se smatra našim najistaknutijim predstavnikom ekspresionizma.
  • Osim njemačke književnosti dobro je poznavao i suvremenu francusku književnost, a ovdje mu je posebno drag bio Appolinaire. Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je gotovo o svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima ekspresionističkoga usmjerenja.
  • I dok se u njegovoj poeziji mogu čitati uglavnom stišani pjesnički tonovi, u kritici i polemici bio je veoma oštar. Takav je bio prema Vladimiru Nazoru i Miroslavu Krleži, ali ne i prema Matošu pod čijim je utjecajem bio u početku svojega stvaralaštva.
  • Život mu je imao ubrzano sazrijevanje kao da je u svom kratkom životu htio zgusnuti i književno oploditi sav svoj pjesnički talent i ostaviti što više tragova. Nježnog zdravlja, već 1925. zbog pogoršanog zdravstvenog stanja ( tuberkuloza ) odlazi nakratko u Dubrovnik zbog liječenja, No ubrzo se vraća u Zagreb, završava u bolnici gdje umire u svojoj 27. godini života.
  • A. B. Šimić je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj poeziji. Iako pjesnik pritajenog i stišanog poetskog iskaza, ali jakog unutarnjeg naboja , u sebi je nosio pjesnički instinkt barda koji ga je u hrvatskoj književnosti izbacio među njezine najsjajnije zvijezde o kojima je tako često pjevao.

Književna ostavština

  • Rane pjesme ( 1917. – 1919. )
    Zbirka: Preobraženja ( 1920. ) ( Jedina zbirka koju je izdao za života.)
    Ciklus o siromasima ( 1920. – 1921. )
    Kasne pjesme ( 1921. – 1924.)
  • 1923.g. preveo je roman Blagoslov zemlje K. Hamsuna, ali je prijevod tiskan tek 1983..godine.
  • Pisao je još i eseje, književne i likovne kritike, polemike o modernom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju,, te započeo roman Dvostruko lice.

Osvrt na književno djelo

    Iako zgusnuto u kratak vremenski period, ovo pjesništvo imalo je svoje brze transformacije, faze koje su se skokovito mijenjale i ostvarivale u potpuno novim poetskim i stvaralačkim pojavnostima.

    1. faza ( Rana faza : 1913. - 1917. )

  • Prvu fazu Šimićeve pjesničke ostavštine predstavljaju njegove rane pjesme. To je uglavnom slijed Matoševe impresionističke lirike, ali s naznakama, ili potpunim uklapanjem u nadolazeću ekspresionističku fazu. Prepoznaje se to naročito u postupku sinestezije kojom napušta onaj vanjski osjetilni podražaj ( impresiju ) i okreće se unutarnjem doživljaju ( ekspresiji ).
  • U samom početku ove poezije javljaju se uglavnom rimovane pjesme, zatvorene forme, često stroge strofike, različitog broja stihova, ponekad i u obliku soneta.
  • Tematski i doživljajno nalazimo pejzažne pjesme nostalgičnih tonova ( AH, EVO OPET: Ah, evo opet dođoh u naš kraj, / U naše mile, bregovite strane / ).
  • Prepoznaju se i pjesme inspirirane zavičajem, motivima jesenje idile, često uzvišenih, pomalo patetičnih i himničnih tonova. ( HIMNOS: Miriše grožđe i smilje / Tamo u našemu selu./ Posvuda prolazi jesen / U ruhu žutu i bijelu; / ).
  • Neke od ovih pjesama tematski su vezane uz prirodne pojave. To su pjesme atmosfere, finih nježnih raspoloženja i tišine ( VEČERNJA PJESMA: Poslije dok oblaci leže, / Sve je bez glasa i kretnje; …/).
  • U ovom ranom Šimićevom pjesništvu svoje su mjesto našle i ljubavne pjesme koje imaju jak pečat osobnog odnosa, pejzažne asocijativnosti i blage suzdržanosti. ( UTJEHA OČIJU: Onda tražim tvojih očiju dubljine / što ko plav zelen bezdan mirno sjaju: / U njima su nebo, rijeke i nizine, / Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju. / U beskrajnosti tonem / i moje se misli u nju ruše / kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde. ).
  • Nadolazeću fazu ovoga ranog stvaralaštva anticipira već spomenuta pojava sinestezije, ali i priklanjanje slobodnom stihu i neobičnim spregama riječi te korištenju interpunkcije samo u značenju grafostilema. To je pretežito poezija izmučene duše, tamnih i teških tonova, egzistencijalnih strahova. ( VJETROVI: Kroz noć muklo laju crni vjetrovi / Hoće moju dušu da raznesu. / ).
  • Već u ovoj fazi osjeća se gnomski diskurs njegovih stihova iz kojih zrače iznenadne duboke spoznaje. Sve je to znao začiniti jakim ritmičkim sekvencama preko postupka ponavljanja (Pjesma TIJELA: Tijela ćute u molitvi ./ Tijela kriče u radosti./ Tijela vrište u očaju. / Tijela u snu. / Tijela ljube tijela / …).
  • Tu već nalazimo i pjesme uronjene u mračne ponore poraza, vapaja i krika, stalnih transcedentalnih propitkivanjua. ( Pjesma BAKTERIJE: Mene jedu bakterije / Trune trune jadno meso / Bože, zar ti nije žao? / Ja sam dijete. / Bože! Dijete! / … ).
  • Zrelije pjesme ovoga perioda već su duboko uronjene u ekspresionističku poetsku vizuru, pune vječnih ljudskih upita, ali i začuđenosti i razočaranja ( Pjesma LJUBOMORA: Preda mnom leži smrskan moj svijet / ko dječje razbijene igračke-/ … ). Takav ekspresionistički diskurs osjeća se posebno u zadnjim pjesmama ovoga ciklusa. To su pjesme koje u sebi nose unutarnju dramatiku straha i tjeskobe, intimnog neslaganja i pobune. (Pjesma: MOJA DRAGA, PRIJATELJ I JA: Oko tijela moje drage, / laju, laju tvoje požude. / Tvoj pogled i moj pogled / Sudar mržnje /. )..
  • Lutanje, izgubljenost, nesporazum i nemoć česti su motivi zadnjih pjesama ove rane faze. ( Pjesma IZGUBLJEN: Moja duša tone u dubine noći / i ko zvuk se rasiplje i mre. ).
  • Sve je ovo bila priprema i jasna naznaka Šimićevog najznačajnijeg perioda koji će mu ovjenčati pjesnički status.
  • 2. ekspresionistička faza (1917. – 1919. )

  • U svojoj 2. fazi. Šimić se potpuno okreće ekspresionizmu. Postao je pjesnikom neomeđenih, slobodnih, simetrično stiliziranih stihova, stilskih obilježenih gramatičkih znakova, bez patetike i lažnih doživljaja, a time i novih pregnuća u hrvatskoj modernoj poeziji.
  • Uslijedio je njegov program u kojemu se negira utjecaj tradicije i odriče bilo kakva veza između književnog stvaranja i stvarnosti iz koje bi ona trebala nastati. Smatra da je umjetnost najintenzivniji unutarnji doživljaj svijeta i zato ne smije biti angažirana, niti u njoj smije biti ikakvih usmjerenja i trendova . Traži da se iz umjetnosti izbaci svaka dekorativnost poput stilskih ukrasa ( metonimija, aliteracija, asonanci ), ono što je ukus, retorika i ljepota, odnosno forma. Zalaže se za napuštanje svega suvišnoga, prelazeći na svojevrsni stilski minimalizam, želeći da se govori samo istina. Posvećuje se velikim pjesničkim temama kao što je pjesništvo, ( umjetnost ) ljubav, smrt i Bog.
  • Pjesme ovoga razdoblja uglavnom su svrstane u zbirku Preobraženja i teku unaprijed utvrđenim rasporedom, razvijajući se u jedinstvenu, potpuno autonomnu cjelinu. Programska pjesma ove zbirke je pjesma MOJA PREOBRAŽENJA u kojoj pjesnik razotkriva sebe, tajnu života i smrti u prolaznosti i stalnoj preobrazbi ( Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem... ).
  • No, tu je i vapaj i krik Bogu, nemirenje s tjelesnom prolaznošću, stalnom mijenom, ali i povratak čovjeku u onom najplemenitijem smislu. Želi da ga Bog preobrazi u sjajnu vječnu zvijezdu, da svojom nepromjenjivošću i sjajem, obasja noći očajnika, svih nevoljnika ovoga svijeta. U tom stalnom otimanju od prolaznosti i smrti, jedini smisao je srastanje s vječnošću. ( O Bože daj me umorna od mijena / preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu. ).
  • -- S druge strane PJESNICI je inicijalna pjesma ove zbirke. Jedna je od najimpresivnijih imaginacija posvećena umjetnosti i pjesništvu. To je pjesma o zadivljenosti i čuđenju, pjesma o stvarima koje se odstvaruju, tišinama koje se ozvučuju. Pjesma o pjesničkom poslanju, o kreativnom činu u kojemu se ostvaruje živo umjetničko tkivo. To je i pjesma o vječnom pjesničkom prokletstvu, o gnoseološkim mukama, i zato su pjesnici vječno treptanje, vječni nespokoj ovoga svijeta ( Naslonivši uho / na ćutanje što ih okružuje i muči / pjesnici su vječno treptanje u svijetu ).
  • -- Šimić je i pjesnik zatomljenog nemira i nespokoja, s oznakama pokliča iz dubina i tipičnih ekspresionističkih preobrazbi. Takav je prije svega u pjesmi TEŠKI ZRAK. Pripadajući pejzaž u pjesmi je ekspresionistički stvoren iznutra, crno i crveno obojan, tmuran težak i neobećavajući. ( Na rubu polja izmeđ crnih stabla / crveno mrtvo obješeno sunce ). Izlaz iz takvog opskurnog psihološkog stanja iz kojega ne možemo pobjeći od sebe samih i svojih tjeskoba, jedino je krik, snažan i prodoran. ( Ja stanem nasred ceste / i kriknem / iz svih snaga . ).
  • -- Sličan egzistencijalni strah, strah od nestajanja u trenutcima prolaznosti, strah od mrvljenja i gubljenja samoga sebe, također izvire iz njegove modernističke dubine u lirskoj tvorbi PJESMA ( Pri svakom koraku, ja se / nešto silno bojim /strah me / Čujem kako u svom šumu iza sebe / ja ostavljam sebe. ). Stvari i ovdje dobivaju svoj preobraženi, personificirani oblik, one postaju svojevrsni simboli života, privrženosti i pomirbe, neke transcedentalne utjehe. ( Bijeli moji jastuci / meni mrtvom pjevaju / moj san, i tišinu oko mene. ).
  • -- Takvu metamorfoziranu stvarnosti nalazimo i u pjesma HERCEGOVINA u kojoj se isprepliću vizije stvarnosti i snoviđenja, aluzija i sjećanja, poznati pejzaži, zvuci i boje od plave do one poput krvi crvene, ili pak crne i bijele. Slike su to pejzaža, razvučene, teške trome. Živa jeka pjesnikove duše koja plovi prostorima sjećanja, troma, u teškoj neizvjesnosti ( Ispod brežuljaka crni vlak se vuče / odmjereno udara / i vrišti / ). Sve se razvuklo i razlilo u ritmu stalnog pojavljivanja i nestajanja, ( Poda mnom načas izrone iz mraka / kuće stabla dvorišta i njive / I opet utonu u mraku / ). Ipak, u toj igri mraka i svjetla za pjesnika još uvijek ima nade, još smisla, još trenutaka svitanja , još svečanih trenutaka. ( Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora / ko nekoliko bijelih svečanih časova /…).
  • -- U pjesme unutarnjih preobrazbi spada i pjesma GRAD. To je pjesma poistovjećenja s gradom, osjećajne identifikacije, odstvarene predmetnosti, suživljavanja i prožimanja. (Život Grada! / I moj život atom Gradova života! ). Pjesma je puna teških aluzija ( Nad glavom mu prolaze oluje / pune mrtvih stvari / i krikova mračno pomorene djece ). To je odjek pjesnikova neuspješnog otimanja i bijega od takvih spoznaja, zapravo uzaludnog bijega od samoga sebe, od smrtonosne istine i teških duševnih ukliještenosti ( On je za mnom / sa mnom / vječno / I u moje misli pada / crn i velik kao Smrt. ).
    * Šimić je pjesnik koji je dotaknuo i veliku temu ljubavi, zapravo temu neke metafizičke, nadstvarne ljubavi, ljubavi koja se opredmećuje u sjećanjima i snoviđenjima.
  • -- Tema diskretnog uzdaha i žala za svim što nas ispuni i onda nestane u tmini prolaznoga, ljubavnog sna koji nas obasja, a onda se u trenu raspline, stihovi su pjesme PREOBRAŽENE ŽENE ( O gdje su sada one žene / što lutajući ovim svijetom svratiše se u moj život / i opet redom iščeznuše iz moga života / u tamu?, / ). To je ujedno i astralna tema uzvišene ljubavi u simbolici zvijezda, zapravo produhovljena ljubav koja nas obasjava iz vječnosti, koja nas uvjerava da sve što je bilo ne nestaje zauvijek, nego i dalje jest, ali u nekom novom, preobraženom postojanju (Te žene sad su / zvijezde / Noćas / sve se iz dubljine noći / u moju dušu smiješe. ).
  • -- Pjesma POVRATAK je ponovno tiha, diskretna ljubavna čežnja, ljubav iz daljine, pretvorena u mjesečevu blagu svjetlost zaljubljenika, ljubav iznenađenja u kriku ptice, u crnoj sjenci koja korača rubovima mrke vode. To je ljubav sveprisutnog subjekta, preobražena ljubav, postvarena i oživljena u svemu što okružuje zaljubljeno srce ( U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina / znaj: / ne korača mjesečina oko tvoje kuće /Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu / ).
  • Hvatajući se u koštac s velikim pjesničkim temama nije moga zaobići ni Boga i vjeru u njega. U tematskoj kompozicijskoj liniji zbirke to su pjesme koje su logički završetak svih tih lirskih preobrazbi. U posljednjim pjesmama, kao svojevrsni epilog zbirke Preobraženja, pjesnik upravo potencira temu apsoluta, Boga kao počela i konačnog utočišta svega postojećeg, pa i čovjeka.
  • -- Tako se u pjesmi MOLITVA NA PUTU pjesnik okreće božjoj milosti, poput djeteta želi da ga on vodi do konca njegovih želja, da ga ohrabri, izbavi od umora i nemoći, razbistri njegove misli, da bude njegova svijetla prateća zvijezda. ( Budi / nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.) .
  • -- Pjesma OTKUPLJENJE je aktualizacija božanske nakane, ali i autorov odnos na relaciji Bog - čovjek To je svojevrsna lirska polemika na biblijsku ulogu Otkupitelja i njegovog otkupiteljskog poslanja. ( Nas niko nikad otkupio nije / Svaki od nas sin je božji / što s neba je u bijedu svijeta sašao / Mi smo želje Boga spuštene do zemlje / ).
  • -- Ta relacija svega u svemu što jeste, a već je bilo na samome početku, lirsko je tkivo pjesme BUDUĆI ( Budući već su bili / i sve je bilo već u prvom času / u beskrajnom pogled već u Bogu jeste - smisao je i poanta ove pjesme. ( U bezdanomu božjem oku / ogledaju se milijarde budućih svjetova . ).
  • U takvom teološkom kontekstu, u kojoj pjesnički subjekt razotkriva svoju ljudsku, od Boga povjerenu egzistencijalnu svrhu i namjeru, jedina je stvarnost u kojoj možemo pronaći svoju pravu ulogu i konačni smisao .( U Boga mi se uvijek natrag povraćamo / Zemlja: kratki izlet. ). Mistiku apsoluta, religiju univerzalnog božjeg stvaranja, budućnosti koja će se tek dogoditi, pjesnik je zavijek uprisutnio u stalnom ciklusu postojanja i nestajanja.

    3. faza ( Ciklus o siromasima ) 1920. – 1921.

  • Što se tiče socijalnih tema, Šimić baš i nije pjesnik jakog socijalnog instinkta, lirski subjekt koji će ljude gledati očima nepravednih društvenih odnosa. Više je to jedan osobni i apstraktni pogled na ljude egzistencijalne ugroženosti, njegove osobne empatije za njih, za njihovu individualnost i tjeskobu.
  • To je pjesništo koje kao da je izraslo iz korijena osobne nesreće, preokupacije koja izvire iz egzistencijalnih razmišljanja lirskog protagoniste kao i onih dubokih ljudskih strahova.
  • -- Takvom pjesničkom izričaju pripada pjesma SIROMASI koja je i svojevrsna programska pjesma ovoga ciklusa. ( Siromasi nestalno lebde / između života i smrti / i svaki čas može da pretegne / nevidljivi uteg smrti. ). Pjesnik nas upućuje na tu tanku liniju između života i smrti, liniju koja lebdi tu negdje pored nas, a koja se najjasnije ocrtava upravo kod onih s dna ljudske nesreće zvane siromaštvo.
  • -- Psihološka suživljenost pjesnika s duševnim stanjem odbačenih koji u sebi žive poniženost koja grmi u tišini, subjektivni odjek zgomilanog stida i nelagode na relaciji siromah – siromah, razlijeva se i pjesmom RUČAK SIROMAHA (Jedno pred drugim stide se da sjednu / za takav ručak /). To je prava mala psihološka studija duševnog jada koja ubija život, siječe jače od noža, teška rana života; lirska studija nezasluženog osjećaja krivnje i nelagode koja izobličava lice ( Kad ustanu od stola, / tišina i / težina / Gađenje pred samim sobom / unakazi obadvoma lica . ).
  • -- Kako suživljena sa siromaštvom može da iziđe osiromašena pjesnička duša, koliko nemušte tišine u njoj, koliko ogoljelosti i pjesničke besmislenosti u pjesmi bez riječi prikazuje nam se njegova zadnja pjesma ovoga ciklusa simboličkog naslova POST SCRIPTUM. ( Bezdana je bijeda! / Šta posta mojom pjesmom? ). Koliko su riječi neumjesne, preslabe i suvišne u tamnom ponoru bijede, poetski nesvrsishodne kada se zagledamo u te dubine nesreće, kada nas guši još samo uzdah i tišina .( Al kad se dublje zagledah unutra / zanijemih / vidjeh: / jedan pogled, uzdah / Sve ostalo mi osta izvan pjesme / neopjevano ).

    4 faza ( 1921.– 1924. )

  • Poslije ove ekspresionističke faze i njezinih socijalnih odjeka, njegova poezija u nekim pjesmama poprima oznake svojevrsnog obnovljenog tradicionalizma, ali i evolucije dotadašnjeg ekspresionističkog diskursa u formi i sadržaju. Tako slobodni stih ponekad ustupa mjesto vezanom stihu i rimi te strofi stroge forme, a interpunkcijski znakovi opet dobivaju svoje mjesto u sintaksi rečenice. ( PRAZNO NEBO, NAĐENI BOG ).
  • Ujedno su to i pjesme traganja za smislom i nekim unutarnjim idealom, ali i pjesme pomirenja sa svojom ljudskom nemoći u osluškivanju onostranosti i vječnosti.
  • Ta kasna Šimićeva poezija ujedno je nastavak svojevrsne pjesničke aforistike i kontemplacije u kojoj uranja u srž života, zapravo intimnu koherentnost života i smisla. To su pjesme koje imaju i jaku intimnu psihološku, pa i etičku obojenost, ali i pjesme u kojima on širi svoje tematske granice. Tako u pjesmi NAPITNICA nalazimo obezvrijeđenost ljudskosti, dehumanizaciju moralnih vrijednosti u egoizmu, samoživosti i samodostatnosti (Mi smo siti. Mi smo siti. / A za druge nek se stara / Onaj ko ih stvara! ).
  • Njegov pjesnički nerv za patnju drugih, patnju poniženih, ugroženih i bijednih pred beskrupuloznim moćnicima predstavlja kontinuitet Ciklusa o siromasima. ( ŽENE PRED UREDIMA: O bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove žene / što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti? ).
  • S druge strane to je suživljenost i osobni govor kroz drugu osobu u njezinoj mučnoj samospoznaji ( MATERINSTVO: O što učinih! Što te rodih! / Zar čim te prikrih svojom rukom, ne bi više moje? / I čim te u svijet stavih, svijet mi tebe ote? ).
  • Šimiću draga tema transformacije, postvarenja i preobrazbe iz ja u ono obnovila se i u pjesmi o smrti, odnosno pogrebu i pokopu pokojnika ( NAD TRUPOM: l možda nikud nisi otišao / iz ovog tijela / i samo prijeđe među stvari: / zaćuta kao i one i svaki pokret stade / u nepomičnost. …).
  • Sličan intimni pjesnički okvir pjesnik je postavio na relaciji između života i smrti ( ĆUTLJIVI SASTANAK S PRIJATELJEM: Ti pod zemljom. Tu pod mojom nogom. / Već odavno si zemlja. Zar ta zemlja - Ti? / …).
  • Ovoj poeziji svakako pripada i njegova kultna pjesma SMRT I JA koja nas vodi kroz prostore samospoznaje smrti, tijela koje živi u jedinstvu sa smrću, u kojoj svaki trenutak života je zapravo trenutak u kojemu smrt nadilazi život (Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / ). Pjesma u sebi krije i filozofsko pitanje života koji čini jedan neprekinuti lanac umiranja, života koji na kraju sa smrću gubi samoga sebe i svoje tjelesno postojanje. Smrt se ovdje u relevantnom smislu nameće kao zadnja instanca, konačni ishod, zadnja riječ jedini priznati total . ( … Moj svršetak / njen pravi je početak: / kad kraljuje dalje sama. ).
  • Pjesma iz ovoga kasnoga perioda u kojoj je pjesnik utapao svoje nihilističke trenutke i egzistencijalno beznađe, spoznaje u kojima bez Boga sve je beskrajna praznina i nepregledna pustoš je PRAZNO NEBO ( Nebo je već dugo praznina / bez Boga i serafina, / beskrajna pustinja siva .). Prekinuti tokovi vertikale prema Bogu, nose svoj besmisao, izgubljeni živi izvor i neumitno zemaljsko raspadanje. Ostaju još samo pjesnici koji šute i jedini slute to strašno ništavilo, te razgrađene tokove od čovjeka do Boga. ( Čovjek u zemlju legne i sav se raspe. / K Bogu izgubismo pute. / Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute. ).
  • Bogu kao posljednjem idealu i konačnom smislu pjesnik se vratio i u pjesmi NAĐENI BOG. Osjeća se tu njegova dobra teološka poučenost i isto takav njegov prirodni teološki instinkt. Smisao je u sveprisutnoj božjoj nazočnosti, u besmislu traganja za Bogom koji se uz nas u svakom trenutku uprisutnjuje , koji nas oplakuje. ( Uza te Bog je, uvijek u blizini / U stvarima oko tebe, u zvuku i muku / ). Pjesnik nam stihovanim kazivanjem ukazuje na bespredmetne misaone spekulacije o Bogu koji nam se zapravo nudi u svakoj stvari, u svakom mirisu, u trepetu i u svakom zvuku. Bogu se samo treba otvoriti, potpuno i bespogovorno okrenuti mu sva svoja čula ( Ne pružaj miso u praznu daljinu / Uza te Bog je. Otvori sva čula: ….. / Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti. ).

Završni osvrt

  • Iako u pjesničkom opusu Antuna Branka Šimića postoje faze i pjesme kada je njegova poezija bila tradicionalno obojena, poezija stroge forme i rimovana stiha ( rana i zadnja faza ), on je zapravo naš najistaknutiji predstavnik ekspresionizma i slobodnoga stiha. Za njega je književno postojanje, odnosno bit pjesništva bilo ne biti kao drugi. Naročito u spomenutoj ekspresionističkoj fazi želio je jednostavnim, sažetim, proživljenim, često ogoljelim stilskim postupkom iskazati one najdublje unutarnje doživljaje, pretvarajući ih u jedinstvenu pjesničku stvarnost.
  • U svom pjesništvu, gledano u cjelini, on je dotaknuo sve velike pjesničke teme kao što su: zavičaj, umjetnost ( pjesništvo ), ljubav, materinstvo, tijelo, ljudska isključenost ( siromaštvo ), život, smrt, Bog.
  • Šimić je vjerojatno naš najistaknutiji pjesnik astralnih stihova. Zapravo je pjesnik zvijezda u kojima se ogleda vječnost duha i božanska simbolika.
  • To je i poezija boja kod koje dominira plava boja, naročito u fazi ekspresionizma. No javljaju se i druge boje kao crvena, žuta, osobito crna i bijela koje su uvijek u ulozi poruke ili nekog pjesničkog iskaza.
  • Ovu poeziju obilježava nekoliko veoma lijepih, lirski intoniranih ljubavnih stihova, to je poezija u kojoj se krije i okus filozofske mudrosti, lirska ekspresija nehumanosti u boli i patnji duša kojima je sudbina kroz siromaštvo oduzela sve, pa i ponos i čast.
  • Šimić je i pjesnik krika koji se otima iz tjeskobne duše nemoćnika, to je živa poezija glasne tišine, pjesništvo napregnutog mira, ali i poezija pomirenja u idealu božje vječnosti.
  • Bio je pjesnik gnomskoga stila, pjesnik reda i simetrije, pažljivog izraza. Ignorirajući formu, u svojoj ekspresionističkoj fazi, a i nekim kasnijim pjesmama, sav se okrenuo sadržaju.
  • U stilskome pogledu riječi je slagao u nove, često neobjašnjive veze i uzajamne odnose jednostavne poetske ljepote, i sve je to stapao u dubine svoje duše, u osebujne vizije unutarnje stvarnosti. Bila je to ona stvarnost koja nas u trenutku zatekne, obuhvati sve naše misli i osjećaje i odvuče u nezamislive pjesničke dubine.

Startna pozicija