V E L I K A N I

hrvatskoga pjesništva

---------------------------------------------------------------------------------------------------

ANTUN GUSTAV MATOŠ

Sadržaj :

		Životni put
		Književna ostavština
		Osvrt na književno djelo

Životni put

• Matoš ulazi u red velikana hrvatske književne riječi. Rođen je 1873. godine u selu Tovarniku u zapadnom Srijemu na krajnjem istoku današnje Republike Hrvatske. Živio je u učiteljskoj obitelji i već u njegovoj drugoj godini života obitelj seli u Zagreb. Za sebe je znao reći da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rođenjem, a Zagrepčanin odgojem. Ovdje pohađa pučku školu nakon koje se upisuje u gimnaziju koju je s dosta teškoća završio.
• Već u toj svojoj ranoj mladosti pokazivao je nadarenost za glazbu, a ta glazbena ljubav bilo je violončelo.
• Upis studija na Veterinarskom vojnom fakultetu u Beču neslavno je završio. Izgubio je stipendiju zbog nepoloženog ispita te se morao vratiti u Zagreb. 1893. godine. pozvan je u vojsku, ali ne podnosi vojnu stegu i već sljedeće godine dezertira. Sklonivši se u Srbiju, boravi u Beogradu. Živi od instrukcija, sviranja violončela u beogradskom kazališnom orkestru. Piše članke za Pobratima srpskog književnika Janka Veselinovića te sarajevsku Nadu koju je uređivao Silvije Strahimir Kranjčević. Bili su to članci i kritički osvrti na beogradski kazališni život. Srpskim književnim krugovima zamjerio se zbog žestoke kritike usmjerene na roman Janka Veselinovića Hajduk Stanko.
• Zato, ubrzo, Iz Beograda 1898. godine odlazi najprije u Ženevu gdje zbog materijalnih teškoća s ranom u srcu prodaje violončelo. Odavde odlazi u Pariz u kojemu će se zadržati pet godina. To će biti faza presudna za njegovu književnu orijentaciju. U Parizu će napisati najznačajniji dio svoje proze, a tu će pokupiti i značajne utjecaje europskog modernizma, posebice impresionizma i simbolizma. Upoznati će se s djelima Poa, Baoudelairea i Gautiera.
• 1904. vraća se u Beograd. Tu živi neko vrijeme, a onda je četiri godine poslije pomilovan te se definitivno vraća u Zagreb. Ubrzo iza toga uspijeva položiti ispite za učitelja, no nikada se neće stalno zaposliti. U skladu sa svojim nemirnim temperamentom, u političkom životu ( Matoš je bio pravaš starčevićanac ) posebno je naglašena njegova nacionalna svijest i domoljublje.
• U četrdesetim godinama života dijagnosticiran mu je rak grla. U nadi da će mu pomoći promjena klime, odlazi u Italiju 1913.. ali se stanje nije popravilo. Umro je 1914. u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica i pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Književna ostavština

• Za vrijeme svojega relativno kratkoga života Matoš se pokazao kao veoma plodan i žanrovski raznovrstan pisac. Iako je iza sebe ostavio malo pjesama ( osamdesetak ), neke od njih svjetle posebnim sjajem i dio su hrvatske lirske baštine. Tu svakako spada Maćuhica, Đurđic, Utjeha kose, 1909., Notturno, Jesenje veče. Objavio je i dosta novela, putopisa, eseja, polemika, kritika, ali uglavnom u književnim časopisima ili u novinama. Ponudio je književnoj javnosti samo dio svojega opusa, i to isključivo proznoga (Iverje, 1899., Novo iverje, 1900., Ogledi, 1905., Vidici i putovi, 1907., Umorne priče, 1909., Naši ljudi i krajevi, 1910., Pečalba, 1913.).
• Vrijednost njegova djela počela se uočavati tek nakon njegove smrti. U svakom slučaju Matoš je pisac koji stoji kao putokaz na raskrižju hrvatske književnosti. Zaokrenuo je tu književnost k europskim modernističkim tokovima.
• Svoj obol dao je i mladoj generaciji hrvatskih pisaca, posebice onoj boemskoj pa je tako utro put dolazećih, isto tako vrhunskih pisaca hrvatske književnosti poput Tina Ujevića i Miroslava Krleže.

Osvrt na književno djelo

• Utjecaji
• Djelo Antuna Gustava Matoša snažno je obilježeno njegovom pariškom životnom, fazom kada se na samome izvoru upoznaje s modernim tendencijama u književnosti. Prvenstveno se to odnosi na simbolizam i impresionizam, dva pravca koja su paralelno postojala na kraju 19 stoljeća i koja su ostavila najveći trag u Matoševom književnom stvaralaštvu.
• SIMBOLIZAM je pravac koji napušta osjećajnost u književnom djelu i prioritet daje racionalnom, promišljenom pristupu. Stilske strukture, odnosno forma postaje temelj književnog stvaralaštva. Riječi, izrazi i pjesničke slike su zapravo simboli iz kojih zrače tajanstvena značenja i dublji smisao.. Puno je tu nagovještaja, maglovitih naslućivanja. Forma postaje zapravo sadržaj iz kojega izviru suštinska značenja. Ovakav stav dovodi do naglašenog estetizma i artističke profinjenosti pjesničkih slika, versifikacije i izraza. Glasovna simbolika i muzikalnost, česta uporaba sinestezije daju ovoj umjetnosti posebnu estetiku. Glavni predstavnici simbolizma koji se javlja oko 1885. godine su Arthur Rimbaud, Paul Verlaine i Stephane Mallarme. Na njih je presudan utjecaj izvršio Charles Baudelaire i američki pisac E. A. Poe, ali i larpurlartizam kojega promiče Teophile Gautier.
• IMPRESIONIZAM je zapravo slikarski pravac između 1890. i 1919. godine, ali ga susrećemo i u književnosti. Najviše se javlja u lirici i lirskoj prozi. To je poezija profinjenih osjećaja i trenutnih dojmova ( impresija ), fino nijansiranih raspoloženja, s puno glazbenih i glasovnih elemenata, osobito sinestezija, bogatstva stilskih izražajnih sredstava, ali često poezija sjetnih i melankoličnih tonova.

  Pjesništvo

• Bez obzira na skroman pjesnički opus najbolji dio Matoševe poezije ulazi u sam vrh hrvatske pjesničke ostavštine.. To je poezija koja u sebi nosi impresionistička i simbolistička poetska obilježja. Vidno je prisutna težnja za artizmom u naglašenim stilskim efektima, profinjenim pjesničkim slikama, brojnim trenutnim dojmovima, glazbenoj strukturi stiha, čestim sinestezijama, kontrastima, ali i izrazima iza kojih se šire dublja značenja i intuitivna naslućivanja. Iza ovakvih struktura stoji jedan promišljeni stilski postupak iza kojega živi jaka potreba za onim estetskim, što se kod Matoša ogleda u savršenoj formi.
• U tematskom i osjećajnom pogledu ta se lirika kreće u rasponu od intimne, ljubavne i misaone, preko pjesama atmosfere i raspoloženja do domoljubne i pejzažne pjesme. Naročito domoljubni osjećaji, intimne preokupacije, korijeni i tradicija dramatično su obilježili veliki dio njegove poezije.
• To Matoševo pjesništvo zato nosi u sebi nešto više i dublje, nacionalno određenije od običnog formalnog impresionističkog i simbolističkog artizma. Nosi njegovu intimu i njegovu ljubav za domovinu
• ( Širi osvrt na neke matoševe pjesme nalazi se na dnu ove stranice )

Proza

• U svojim prozama Matoš je ostao u kratkoj pripovjednoj formi što zbog svojih modernističkih sklonosti ka lijepom, atraktivnom i dojmljivom, što zbog svojega nemirnog temperamenta koji se najbolje snalazio u brzom, trenutnom i neposrednom iskazu.
• Njegove se proze kreću od čisto realističnih pa do onih simboličnog karaktera.
• Tematski ih možemo podijeliti u dva kruga: iz zagrebačkog života i one druge u kojima se osjeća težnja za senzacijom, često s naglašenim bizarnostima. Čak i u prvome krugu nalazimo sklonost ka glazbenim i glasovnim efektima, posebice u doživljajnom pejzažu. U drugome krugu pjesnik potpuno napušta konkretnu sredinu i ljude i uranja u simboličku neodređenost.
• U toj prozi čestih nelogičnosti, neočekivanih završetaka, s mnogo liričnosti i s mnogo ironije, tehnikom simbola traži i pronalazi nove mogućnosti književnog izraza. Tako je u prozi Miš iz zbirke Iverje ova životinjica sjena nečiste savjesti. U Kipu domovine leta 188* iz iste zbirke imamo bizaran završetak nedužne piljarice Pepice ubijene od "solddata" ispod kipa bana Jelačića jer su vlasti pozvale vojsku da uguše aktualnu pobunu u kojoj ona nije sudjelovala.
• U zbirci Umorne priče kako joj i sam naslov kazuje, Matoš otvara prostor sumornoj psihološkoj slojevitosti i neobičnoj tematskoj nijansiranosti duševnih stanja. Govore to i naslovi iz zbirke Ugasnulo svjetlo, Duševni čovjek, Put u ništa, Bura u tišini i možda ponajbolja novela iz ove zbirke Cvijet s raskršća. Opis je to nenadanog i gotovo nestvarnog susreta sa slijepom djevojkom Izabelom, cvijetom s raskršća, simbolom Matoševa života, ljubavi utrenutku iskrsloj i u trenutku ugasloj.
• Te Matoševe stranice zasićene neobičnim i neočekivanim slikama i mislima znaju ipak u sebi kriti slutnju neizrečene narodne i političke istine.
• Recimo zato za kraj kako se u Matoševoj prozi osjeća pažljiva opservacija stvarnosti, ali se ona interpretira što bizarnije, što neočekivanije. Nastoji je se što više zgusnuti, izreći u što bržem tempu, a u umjetničkom traženju nasloniti se na ono neobično i izuzetno o čemu i sam pjesnik pjeva u jednom svojemu stihu: "Naš ukus samo rijedak dojam bira…".

Književna kritika

• Matoš je bio beskompromisan kritičar raznih književnih pojava u svoje vrijeme. Svojim je pogledima na književnu kritiku, a to su individualizam, nezavisnost umjetnika, sloboda izražavanja stekao mnogo neprijatelja. Zato je često bio u žestokim sukobima sa suvremenicima, optuživan da ruši tradicionalne hrvatske vrijednosti i od mnogih smatran destruktivcem. Sam je pisao da će ti ljudi sve oprostiti, osim iskrenosti.
• Od 1895. do 1914. bio je suradnik u mnogim hrvatskim i srpskim časopisima i novinama Pisao je eseje o portretima značajnih stranih pisaca, izvještavao o domaćim piscima i knjigama, iznosio svoje poglede na književnost, davao svoje kritičke sudove o gotovo svim hrvatskim i srpskim piscima.
• Matoš je kritiku držao umjetnošću. Sam je govorio da je kritičar umjetnik osjećajem i stvaranjem, da moderni kritičar sintetizira, slika, umjetnički oživljava.
• Po književnoj vokaciji impresionist svoje prosudbe nije iznosio po nekom utvrđenom sustavu, nego je u temperamentnome i često bezobzirnome maniru buntovnika gradio dojmove onako kako su se oni u njemu rađali. Svoje je kritike rijetko obrazlagao jer ga je buran temperament nezaustavljivo vukao naprijed. Njegove se prosudbe često doimaju kao duhovite, usputne opaske, iznenadne inspiracije.
• Iako osporavan i neprihvaćan od mnogih hrvatskih suvremenika, dio ondašnje književne javnosti ga je smatrao istaknutim promicateljem književnih vrijednosti, posebice onih novih, moderno usmjerenih.

Utjeha kose

• Pjesma je ispjevana u obliku soneta. ( Dvije strofe katreni, dvije tercine ). Pripada ljubavnoj i misaonoj poeziji jer je dotaknula vječne pjesničke teme: ljubavi i smrti. Nastala je na poetici simbolističke poezije koju je, zahvaćen europskim modernizmom, Matoš njegovao.
• U tom kontekstu pjesmu karakteriziraju brojni simboli : agonija svijeća ( simbol umiranja .), ... dvorana kobna ... (sudbonosna postaja za vječnost ),... idili cvijeća... ( simboli: ljepote i ljubavi ), ... visokom odru... ( znak svečanosti i pijeteta )... kosa tvoja... . ( simbol života i nade ).
• Epiteti: ( ... dvorani kobnoj...,... visokom odru..,... tamne oči...,... slijepoj stravi ), personifikacija: ( ...Samo kosa tvoja još je bila živa / Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva... , ), ponavljanje: ( ... Sve baš, sve je mrtvo:...ili ... Nisam plako. Nisam..., ... U dvorani kobnoj, ... ), oksimoron: ( .. smrti krasne.. ).

• San je u ovoj Matoševoj pjesmi osnovni tematski okvir, pjesnička osmišljenost njezinog lirskog ustroja. ( Gledao sam te sinoć. U snu ... ili... Miruj. U smrti se sniva ).
• Sve je tu nekako percepcijski uskomešano, izmješano i doima se baš kao u nekom košmarnom snu, baudelairovski nadrealno, suprotstavljeno ( Baudelair: Cvijeće zla, a ovdje: Puni smrti krasne, ili strasti muke -- stilska figura - oksimoron).
• U promišljanju o pjesmi, njezinu nadahnuću i poruci san je zadobio veliku lirsku snagu kao i moćnu simbolističku provokaciju.

Pogledajmo zato neke psihoanalitičke i teološke misli i spoznaje o snu.

• 1. -- San je najiskreniji dio našeg bića, našeg podsvjesnog života jer nije cenzuriran kočnicama svijesti i savjesti.
• On je i naš najslobodniji dio, otet od svake kontrole budnosti, neograničen i nezavisan od naših htijenja, našeg izgrađenog i utvrđenog morala.
• Često se očituje u simbolima ( Pravac simbolizam se također izražava simbolima. ) koji nam nerijetko proročki govore o nama samima, o našim budućim životnim koracima i djelovanjima. Tu simboliku sna koristila je psihologija, posebno psihoanaliza u prosudbi i ozdravljenju zarobljene i bolesne ljuske duše.
• 2. -- Uz psihoanalizu i njezinu znanstvenu metodologiju i kršćanska, kao i židovska teologija, snovima je pridavala izuzetnu važnost. Smatrala je da kroz san Bog djeluje na ljude, priopćava im neke važne istine i utječe na njihove životne odluke. Brojni su primjeri snova u Bibliji preko kojih progovara Bog. Kao primjer spomenimo u Novom zavjetu Božje obraćanje Josipu, Marijinu mužu, preko sna: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“.

• Stihovima ove pjesme Matoš nas kroz simbole i snoviđenja vodi prostorima svojih duševnih tišina, mučnih čuđenja, svojih šokantnih viđenja, simbolističkih slutnja, utjeha i nadanja. Vodi nas pjesnik prostorima svojih fantastičnih preokupacija iz kojih nas snažno provocira mistični spoj života i smrti. Zaustavlja nas pjesnik simbolizma u bezglasnosti svojoje opčinjenosti i zaprepaštenosti pred likom umrle žene na odru ( ... Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao ... ).

• 1. --Budući da je pjesma zasnovana na podsvijesti i snoviđenju kao našoj najdubljoj intimi, stihovi imaju izrazitu intimističku notu, okus su one egzistencijalne dubine iz koje drhti bit samoga bića.
  2. --Ssubjektivizam je drugi snažno označeni priopćaj ove pjesme. Pjesnik, iz pozicije subjekta ( govor u 1. licu jednine ) kao nekim unutarnjim "reflektorom" fiksira čas ambijent i objekte u njemu ( kobna dvorana, idila cvijeća, agonija svijeća ), čas svoje unutarnje subjektivno stanje ( Nisam plako, nisam, zapanjen sam stao, ... ili ... Sve što u očajanju htjedoh da oživim..), čas je fiksacija okrenuta prošlosti ( Odakle mi bolji život sjao ).
  3. --Uz navedeno, neočekivana emocionalna suhoća upotpunjuje ovaj dojam izazvan pogledom na odar i umrlu ženu ( Inspiriran je stvarnom smrću voljene osobe. ). Našavši se u tom sudbonosnom prostoru pjesnik, ispražnjen od svakog osjećaja žaljenja , ostaje osupnut kobnom atmosferom dvorane u kojoj stoluje smrt. ( Nisam plako, nisam, zapanjen sam stao ). Nema tu nikakve tuge, nema suza, nema žalovanja zbog umrle voljene osobe. Ostala je samo zaprepaštenost, i nevjerica, i muk u dnu duše. ( Ovo su tipične oznake simbolizma koji pravi odmak od osjećajnosti i stavlja formu u prvi plan. ).

• Promatrajući pjesmu u cjelini, posebno kroz iluziju sna u zadnjim stihovima, shvatit ćemo da ovdje smrt uopće nije smrt, zabranjeni prostor zagrobnosti, nego neka nova fantastična dimenzija života, dimenzija uzvišenog i preobraženog bivstvovanja. U pjesmi to je onaj magični trenutak kada iza maksimalno stišane svijesti pjesnik čuje glas kose: "Miruj! U smrti se sniva" ( Za kosu se kaže da najduže ostaje živa poslije smrti. ).
• Smrt ovdje nije označena kao neka strašna spoznaja poraza i kraja života. Upravo suprotno, ona je postala tajanstveni plašt koji je navukao život da bi prikrio svoje novo preobraženo stanje, promijenjeni oblik., manifestaciju nove svijesti koja se sada očituje apsolutnim mirom, tišinom i snom ( ...Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,... )
• Kroz transformaciju života u svoje novo stanje čije je ruho smrt, njezin vanjski izgled, pjesnik nas je diskretno uveo u jedan fantastični svijet koji ispunjava svaki detalj atmosfere dvorane kobne (Ovu sintagmu ponavlja 3 puta. ). Zato je smrt u tim stihovima zasjenila čak i ljubav, i tugu, i očaj dobivši čudotvornu počast, pijedestal poštovanja i uzvišenosti, status neke posebne mistične ljepote . ( ... U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne... ) .

• Ovakvom smo lirskom projekcijom smrti kao vidljivog vanjskog pratitelja preobraženoga života zaplovili kroz jedan metafizički nestvaran svijet, otvorili onu tajanstvenu omotnicu onostranosti, osnažili u sebi nevjerovatno stanje svijesti kada ovozemaljsko postaje potpuno nebitno, kada se sve pokretno preobražava u nepokretno, postaje maksimalno utišano, umrtvljeno ( Sve, baš sve je mrtvo ... ).

- - - - - - -

• Stigli smo tako do onog kakterističnog simbolističkog nagovještaja, tajanstvene slutnje koja nam rubom svijesti kazuje da smrt nije zastrašujući kraj, nego nova oprema života kroz njegovo preobraženo postojanje, mistično stanje uzvišenog mira i vječnog sna. ( ...Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. ... ). Ta nevjerovatna dimenzija života očitovana mističnim fluidom sna je i utjeha ove pjesme - ona životu daje drugi smisao, neku novu aureolu nepoznatog transcedentalnog bivstvovanja.

1909.
Formalne oznake

Srodnost
Formalne oznake

• Pjesma je ustrojena na modernističkim pravcima kraja 19. i početka 20. stoljeća kada je pjesnik bio pod snažnim utjecajem Baudelairea. Tonom i karakterom ona asocira na Baudelaireovu pjesmu Suglasja iz zbirke Cvjetovi zla.

• Napisana je u Matošu omiljenoj formi - sonetu. Pripada kategoriji ljubavnih pjesama, ali ima i snsžnih misaonih poruka. Napisana u duhu dominirajućeg artizma, odnosno jakog opredjeljenja za formu ( stil ) obiluje bogatstvom stilskih izražajnih sredstava.
• Brojni su epiteti: ( sitan cvjetić, skroman, tih i fin ...,... bijele psalme...,... snježnim zvončićima...;... pramaljeća blagog...,... rosni sin...,... drobni đurđic...,... cvjetić ubavi ), usporedbe:( Dršće, strepi i zebe kao da je zima...,... Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin...,... Što je kao glazba budi miris cvijeća?...). simboli: ( đurđic...,... mlin...,... snijeg...,... mlijeko) , sinestezija: ( miris bića...,... diše sreća), retorička pitanja: ( treća strofa ), metafore: ( rosni sin...,...zvoni psalme...,... snježnim zvončiima...) .

Teoretski pjesnički izričaji na kojima je izgrađena pjesma

• Iz navedenog je jasno da je pjesma sadržajno izgrađena na dva dominantna stilska izričaja, a to su simbol i sinestezija. Iza njih se krije i objašnjenje naslova pjesme kao i njezina umjetnička simbolistička poruka.

• 1. Simbol je, stilski gledano, konkretni pojam ( ovdje đurđic ) iza kojega se naslućuje ili prepoznaje neko novo, prošireno, često slojevito i dublje značenje.
• 2. Sinestezija je također stilski postupak u kojemu se fizički osjeti ( vid, sluh, miris dodir, okus ) uvezuju u jedinstvenu pjesničku sliku ili izričaj ( Ovdje : ... Iz đurđica diše naša tiha sreća:... đurđic se povezuje sa srećom ).

Pogledajmo koje su osobine đurđica postale simboli ljudske naravi iskazi pjesnikove ljubavi.

• Đurđic je kao primarni lirski subjekt ove pjesme, simbol za skromnost i profinjenost, osobine koje pripadaju ljudina nenametljive ćudi, svima onima iz kojih zrači blagost i mir; iz kojih diše neka plaha, ustreptala djetinja duša ( Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin, / Dršće, strepi i zebe kao da je zima, ... ).To su i svi oni samozatajni pojedinci koji iz unutarnje tišine, slične svojoj nenametljivoj prirodi biraju skromne, pomalo neprimjetljive prostore za život ( ... Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin... .). Među njima su i ljudi duha koji privlače jednostavnošću i spontanošću, ljudi iz kojih zrači neka potajna unutarnja ljepota. Oni su znak, metaforički gledano, probuđenog proljeća i novog života, ljudi nade, voljeni i cijenjeni ( ... Pramaljeća blagog ovaj rosni sin / Najdraži je nama među cvjetovima ... ).

• Filozofski gledano bjelina je boja optimizma i nade. Djeluje neutralno, pomalo daleko i nedodirljivo. Osjetljiva je na najmanji dodir, mrljicu koja će narušiti njezin ideal neokrznute čistoće. Izvorna, netaknuta ona je izraz savršenstva, nenadmašni ideal djevičanske ljepote. Ona je i apsolut, prapočetak i fundament iz koje se rađaju sve druge boje ( OPTIKA: Lomom bijele svjetlosti nastaju sve dugine boje ).

• Iz vizure liričnosti posebnost i ljepota ovoga cvijeta simbolički nam se otkriva upravo kroz bjelinu njegovih sitnih i zvonolikih cvjetova. Iz te bjeline, zapravo, zrači netaknuta čistoća, svježina snježnih pahuljica, toplina majčina mlijeka, spontanost i iskrenost nevina djeteta. (... Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima, Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin ...).

• Na taj smo način u pjesničkoj imaginaciji savršenstva bjeline mogli naslutiti duboku zagonetku pjesme - tajnu u kojoj se kroz bjelinu ogleda karakter i duša cvijeta. Ona se kao takva utkala u pjesnikov ideal ljubavi.

Miris duše

• Ta se duša cvijeta još više osjeća kroz miris đurđica, osjeta koji je od svih naših osjetila najmanje materijalan, onako nevidljiv i nečujan, blag i opojan, gotovo fluidan - mirisa koji je postao najjači iskaz onog spiritualnog i eteričnog u pjesmi. U simbolu takve "mirisne duše", u sinesteziji glazbe i mirisa, pjesma nam je otkrila slutnju nečeg iznenadnog, duboko tajnovitog i uzvišenog, pomalo nadstvarnog i božanskog (... Višega života otkud slutnja ta ./ Što je kao glazba budi miris cvijeta? ... ). Taj je nježni miris zapravo otkrivena "tajna duše koju đurđic zna", onaj miris blagosti koji razblažuje svaku krutost i tvrdoću karaktera, miris čeznuća, dah unutarnje ljepote koji privlači, zbližava i sjedinjuje, taj je miris ona čista duša ljubavi kojoj tako strasno teži naš pjesnik.

Oplemenjena ljubav

• Takav se pjesnik javlja, u poanti pjesme, kao drugi lirski subjekt.. To je onaj lirik koji je u skladu s filozofijom simbolizma, svoju ljubav oplemenio atributima spiritualnosti i uzvišenosti, skromnosti i čistoće, suglasja i srodnosti, svega onog što zrači iz "duše" ovoga divnog cvijeta.
• Ta je ljubav zato toliko puna "duše", samozatajnosti, tihe sreće (... Iz đurđica diše naša tiha sreća: ), duhovnog suodnosa cvijeta i pjesnika, ljepote u slavu ljubavi ( ... Miris tvoga bića, moja ljubavi, / Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi ...).