ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -D. Tadijanović: Dugo u noć
2.   -D. Cesarić: Jesen
3.   -A. G. Matoš: Notturno
4.   -I. G. Kovačić: Moj Grob
5.   -M. Krleža: Loza
6.   -A. B. Šimić: Opomena
c
c
ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -Dragutin Tadijanović
2.   -Dobriša Cesarić
3.   -Antun Gustav Matoš
4.   -Ivan Goran Kovačić
5.   -Miroslav Krleža
6.   -Antun Branko Šimić
c
c

 

 

---SITE JE NAMIJENJEN LJUBITELJIMA KNJIŽEVNOSTI , OSOBITO PJESNIŠTVA---
V E L I K A N I
hrvatskoga pjesništva
* * * * *

.
VIDEOPREZENTACIJA
MISLI I IZREKE

ANALIZIRANIH PJESNIKA

- *Antun. Gustav Matoš:
oo Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za oo toliko Juda.
- * Miroslav Krleža:
Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno.
- * Dobriša Cesarić:
Što najjače peče u srcu, postat će
najveća opojnost.
- *Antun Branko Šimić:
Slava starosti, ali onoj koja miruje, onoj koja oo mudro šuti kada više ne zna mudro govoriti.

 

 

 

ANALIZA PJESME

A. G. Matoš: NOTTURNO

Pjesnik, publicist, književni kritičar

---------------------------------------------------------------------------------------------------

ANTUN GUSTAV MATOŠ

Sadržaj :
Životni put
Književna ostavština
Osvrt na književno djelo

Životni put

  • Matoš ulazi u red velikana hrvatske književne riječi. Rođen je 1873. godine u selu Tovarniku u zapadnom Srijemu na krajnjem istoku današnje Republike Hrvatske. Živio je u učiteljskoj obitelji i već u njegovoj drugoj godini života obitelj seli u Zagreb. Za sebe je znao reći da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rođenjem, a Zagrepčanin odgojem. Ovdje pohađa pučku školu nakon koje se upisuje u gimnaziju koju je s dosta tešokća završio.
  • Već u toj svojoj ranoj mladosti pokazivao je nadarenost za glazbu, a ta glazbena ljubav bilo je violončelo.
  • Upis studija na Veterinarskom vojnom fakultetu u Beču neslavno je završio. Izgubio je stipendiju zbog nepoloženog ispita te se morao vratiti u Zagreb. 1893. godine. pozvan je u vojsku, ali ne podnosi vojnu stegu i već sljedeće godine dezertira. Sklonivši se u Srbiju, boravi u Beogradu. Živi od instrukcija, sviranja violončela u beogradskom kazališnom orkestru. Piše članke za Pobratima srpskog književnika Janka Veselinovića te sarajevsku Nadu koju je uređivao Silvije Strahimir Kranjčević. Bili su to članci i kritički osvrti na beogradski kazališni život. Srpskim književnim krugovima zamjerio se zbog žestoke kritike usmjerene na roman Janka Veselinovića Hajduk Stanko.
  • Zato, ubrzo, Iz Beograda 1898. godine odlazi najprije u Ženevu gdje zbog materijalnih teškoća s ranom u srcu prodaje violončelo. Odavde odlazi u Pariz u kojemu će se zadržati pet godina. To će biti faza presudna za njegovu književnu orijentaciju. U Parizu će napisati najznačajniji dio svoje proze, a tu će pokupiti i značajne utjecaje europskog modernizma, posebice impresionizma i simbolizma. Upoznati će se s djelima Poa, Baoudelairea i Gautiera.
  • 1904. vraća se u Beograd. Tu živi neko vrijeme, a onda je četiri godine poslije pomilovan te se definitivno vraća u Zagreb. Ubrzo iza toga uspijeva položiti ispite za učitelja, no nikada se neće stalno zaposliti. U skladu sa svojim nemirnim temperamentom, u političkom životu ( Matoš je bio pravaš starčevićanac ) posebno je naglašena njegova nacionalna svijest i domoljublje.
  • U četrdesetim godinama života dijagnosticiran mu je rak grla. U nadi da će mu pomoći promjena klime, odlazi u Italiju 1913.. ali se stanje nije popravilo. Umro je 1914. u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica i pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Književna ostavština

  • Za vrijeme svojega relativno kratkoga života Matoš se pokazao kao veoma plodan i žanrovski raznovrstan pisac. Iako je iza sebe ostavio malo pjesama ( osamdesetak ), neke od njih svjetle posebnim sjajem i dio su hrvatske lirske baštine. Tu svakako spada Maćuhica, Đurđic, Utjeha kose, 1909., Notturno, Jesenje veče. Objavio je i dosta novela, putopisa, eseja, polemika, kritika, ali uglavnom u književnim časopisima ili u novinama. Ponudio je književnoj javnosti samo dio svojega opusa, i to isključivo proznoga (Iverje, 1899., Novo iverje, 1900., Ogledi, 1905., Vidici i putovi, 1907., Umorne priče, 1909., Naši ljudi i krajevi, 1910., Pečalba, 1913.).
  • Vrijednost njegova djela počela se uočavati tek nakon njegove smrti. U svakom slučaju Matoš je pisac koji stoji kao putokaz na raskrižju hrvatske književnosti. Zaokrenuo je tu književnost k europskim modernističkim tokovima.
  • Svoj obol dao je i mladoj generaciji hrvatskih pisaca, posebice onoj boemskoj pa je tako utro put dolazećih, isto tako vrhunskih pisaca hrvatske književnosti poput Tina Ujevića i Miroslava Krleže.

Osvrt na književno djelo

  • Utjecaji
  • Djelo Antuna Gustava Matoša snažno je obilježeno njegovom pariškom životnom, fazom kada se na samome izvoru upoznaje s modernim tendencijama u književnosti. Prvenstveno se to odnosi na simbolizam i impresionizam, dva pravca koja su paralelno postojala na kraju 19 stoljeća i koja su ostavila najveći trag u Matoševom književnom stvaralaštvu.
  • SIMBOLIZAM je pravac koji napušta osjećajnost u književnom djelu i prioritet daje racionalnom, promišljenom pristupu. Stilske strukture, odnosno forma postaje temelj književnog stvaralaštva. Riječi, izrazi i pjesničke slike su zapravo simboli iz kojih zrače tajanstvena značenja i dublji smisao.. Puno je tu nagovještaja, maglovitih naslućivanja. Forma postaje zapravo sadržaj iz kojega izviru suštinska značenja. Ovakav stav dovodi do naglašenog estetizma i artističke profinjenosti pjesničkih slika, versifikacije i izraza. Glasovna simbolika i muzikalnost, česta uporaba sinestezije daju ovoj umjetnosti posebnu estetiku. Glavni predstavnici simbolizma koji se javlja oko 1885. godine su Arthur Rimbaud, Paul Verlaine i Stephane Mallarme. Na njih je presudan utjecaj izvršio Charles Baudelaire i američki pisac E. A. Poe, ali i larpurlartizam kojega promiče Teophile Gautier.
  • IMPRESIONIZAM je zapravo slikarski pravac između 1890. i 1919. godine, ali ga susrećemo i u književnosti. Najviše se javlja u lirici i lirskoj prozi. To je poezija profinjenih osjećaja i trenutnih dojmova ( impresija ), fino nijansiranih raspoloženja, s puno glazbenih i glasovnih elemenata, osobito sinestezija, bogatstva stilskih izražajnih sredstava, ali često poezija sjetnih i melankoličnih tonova.

    Pjesništvo

  • Bez obzira na skroman pjesnički opus najbolji dio Matoševe poezije ulazi u sam vrh hrvatske pjesničke ostavštine.. To je poezija koja u sebi nosi impresionistička i simbolistička poetska obilježja. Vidno je prisutna težnja za artizmom u naglašenim stilskim efektima, profinjenim pjesničkim slikama, brojnim trenutnim dojmovima, glazbenoj strukturi stiha, čestim sinestezijama, kontrastima, ali i izrazima iza kojih se šire dublja značenja i intuitivna naslućivanja. Iza ovakvih struktura stoji jedan promišljeni stilski postupak iza kojega živi jaka potreba za onim estetskim, što se kod Matoša ogleda u savršenoj formi.
  • U tematskom i osjećajnom pogledu ta se lirika kreće u rasponu od intimne i ljubavne, preko pjesama atmosfere i raspoloženja do domoljubne i pejzažne pjesme. Naročito domoljubni osjećaji, intimne preokupacije, korijeni i tradicija dramatično su obilježili veliki dio njegove poezije.
  • To Matoševo pjesništvo zato nosi u sebi nešto više i dublje, nacionalno određenije od običnog formalnog impresionističkog i simbolističkog artizma. Nosi njegovu intimu i njegovu ljubav za domovinu.

Proza

  • U svojim prozama Matoš je ostao u kratkoj pripovjednoj formi što zbog svojih modernističkih sklonosti ka lijepom, atraktivnom i dojmljivom, što zbog svojega nemirnog temperamenta koji se najbolje snalazio u brzom, trenutnom i neposrednom iskazu.
  • Njegove se proze kreću od čisto realističnih pa do onih simboličnog karaktera.
  • Tematski ih možemo podijeliti u dva kruga: iz zagrebačkog života i one druge u kojima se osjeća težnja za senzacijom, često s naglašenim bizarnostima. Čak i u prvome krugu nalazimo sklonost ka glazbenim i glasovnim efektima, posebice u doživljajnom pejzažu. U drugome krugu pjesnik potpuno napušta konkretnu sredinu i ljude i uranja u simboličnu neodređenost.
  • U toj prozi čestih nelogičnosti, neočekivanih završetaka, s mnogo liričnosti i s mnogo ironije, tehnikom simbola traži i pronalazi nove mogućnosti književnog izraza. Tako je u prozi Miš iz zbirke Iverje ova životinjica sjena nečiste savjesti. U Kipu domovine leta 188* iz iste zbirke imamo bizaran završetak nedužne piljarice Pepice ubijene od "solddata" ispod kipa bana Jelačića jer su vlasiti pozvale vojsku da uguše aktualnu pobunu u kojoj ona nije sudjelovala.
  • U zbirci Umorne priče kako joj i sam naslov kazuje, Matoš otvara prostor sumornoj psihološkoj slojevitosti i neobičnoj tematskoj nijansiranosti duševnih stanja. Govore to i naslovi iz zbirke Ugasnulo svjetlo, Duševni čovjek, Put u ništa, Bura u tišini i možda ponajbolja novela iz ove zbirke Cvijet s raskršća. Opis je to nenadanog i gotovo nestvarnog susreta sa slijepom djevojkom Izabelom, cvijetom s raskršća, simbolom Matoševa života, ljubavi u trenutku iskrsloj i u trenutku ugasloj.
  • Te Matoševe stranice zasićene neobičnim i neočekivanim slikama i mislima znaju ipak u sebi kriti slutnju neizrečene narodne i političke istine.
  • Recimo zato za kraj kako se u Matoševoj prozi osjeća pažljiva opservacija stvarnosti, ali se ona interpretira što bizarnije, što neočekivanije. Nastoji je se što više zgusnuti, izreći u što bržem tempu, a u umjetničkom traženju nasloniti se na ono neobično i izuzetno o čemu i sam pjesnik pjeva u jednom svojemu stihu: "Naš ukus samo rijedak dojam bira…".

Književna kritika

  • Matoš je bio beskompromisan kritičar raznih književnih pojava u svoje vrijeme. Svojim je pogledima na književnu kritiku, a to su individualizam, nezavisnost umjetnika, sloboda izražavanja stekao mnogo neprijatelja. Zato je često bio u žestokim sukobima sa suvremenicima, optuživan da ruši tradicionalne hrvatske vrijednosti i od mnogih smatran destruktivcem. Sam je pisao da će ti ljudi sve oprostiti, osim iskrenosti.
  • Od 1895. do 1914. bio je suradnik u mnogim hrvatskim i srpskim časopisima i novinama Pisao je eseje o portretima značajnih stranih pisaca, izvještavao o domaćim piscima i knjigama, iznosio svoje poglede na književnost, davao svoje kritičke sudove o gotovo svim hrvatskim i srpskim piscima.
  • Matoš je kritiku držao umjetnošću. Sam je govorio da je kritičar umjetnik osjećajem i stvaranjem, da moderni kritičar sintetizira, slika, umjetnički oživljava.
  • Po književnoj vokaciji impresionist svoje prosudbe nije iznosio po nekom utvrđenom sustavu, nego je u temperamentnome i često bezobzirnome maniru buntovnika gradio dojmove onako kako su se oni u njemu rađali. Svoje je kritike rijetko obrazlagao jer ga je buran temperament nezaustavljivo vukao naprijed. Njegove se prosudbe često doimaju kao duhovite, usputne opaske, iznenadne inspiracije.
  • Iako osporavan i neprihvaćan od mnogih hrvatskih suvremenika, dio ondašnje književne javnosti ga je smatrao istaknutim promicateljem književnih vrijednosti, posebice onih novih, moderno usmjerenih.

Startna pozicija