ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -D. Tadijanović: Dugo u noć
2.   -D. Cesarić: Jesen
3.   -A. G. Matoš: Notturno
4.   -I. G. Kovačić: Moj Grob
5.   -M. Krleža: Loza
6.   -A. B. Šimić: Opomena
c
c
ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -Dragutin Tadijanović
2.   -Dobriša Cesarić
3.   -Antun Gustav Matoš
4.   -Ivan Goran Kovačić
5.   -Miroslav Krleža
6.   -Antun Branko Šimić
c
c

 

 

---SITE JE NAMIJENJEN LJUBITELJIMA KNJIŽEVNOSTI , OSOBITO PJESNIŠTVA---
V E L I K A N I
hrvatskoga pjesništva
* * * * *

.
VIDEOPREZENTACIJA
MISLI

ANALIZIRANIH PJESNIKA

- *Dragutin Tadijanović:
oo Dijete je najbolji kalendar; kad pođe u školu, za oo oo sedam godina si stariji; kad ono postane oo čovjek ti to više nisi; kad stvori novi život, tvoj je gotovo na izmaku.
- * Dobriša Cesarić:
o Netko sa svojim bolom ide kao s otvorenom Oranom; svi neka vide, drugi ga u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze i riječi.
- * Ivan Goran Kovačić:
OO Sloboda noge krši, lomi ruke. Darovi njeni groblja su i muke.

 

 

 

ANALIZA PJESME

D Cesarić: JESEN

Pjesnik, prevoditelj, bibliograf

---------------------------------------------------------------------------------------------------

DOBRIŠA CESARIĆ

Sadržaj :
Životni put
Književna ostavština
Osvrt na književno djelo

Životni put

  • Pjesnik Dobriša Cesarić sam je vrh hrvatske pjesničke riječi. Svjedoče o tome i brojni prijevodi njegovih pjesama na mnoge jezike, pa i one najutjecajnije kao što je njemački, engleski i francuski.
  • Rođen je u Požegi 1902. godine, ali veoma brzo, već 1906. s roditeljima se preselio u Osijek. Ovdje završava osnovnu školu i prve razrede niže gimnazije. Još kao četrnaestogodišnjak, dok je boravio u Osijeku, napisao je svoju prvu pjesmu Ja ljubim i već je tu pokazao svoj neosporni talent.
  • Godine 1916. preseljava s roditeljima u Zagreb gdje se upisuje u gimnaziju i uspješno je završava. Dosta zbunjenosti pokazao je pri upisu na fakultet jer je prvo upisao pravo, napustio ga, a zatim se upisao na Filozofski fakultet gdje studira čistu filozofiju. Istodobno je u HNK-u volonterski radio učeći režiju. No poslije dvije godine prelazi u Higijenski zavod gdje radi kao knjižničar, a bavi se i lekturom u Školi narodnoga zdravlja.
  • To razdoblje je period njegova plodnog pjesničkog rada. Još 1931. izdao je svoju zbirku Lirika koja je odmah naišla na izuzetno pozitivan odjek, i već iduće godine dobila nagradu JAZU. Surađuje u listu Suvremenik, a pojavljuje se i u Krležinoj Književnoj republici. Poslije 2. svjetskog rata jedno je vrijeme radio u Nakladnom zavodu Hrvatske koji će se kasnije preimenovati u Izdavačko poduzeće Zora gdje uređuje biblioteke o slavenskim, hrvatskim i jugoslavenskim piscima. Redoviti je član JAZU. Jedno je vrijeme bio i predsjednik Društva književnika Hrvatske od 1962. do 1963. godine. Uz brojne književne nagrade pripala mu je i nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
  • Cesarić spada u najprevođenije hrvatske pjesnike. Prijevodi njegovih pjesama pojavljuju se na francuskom, njemačkom, engleskom, talijanskom, španjolskom, albanskom, turskom, rumunjskom, mađarskom. No i sam se bavio, i to veoma uspješno, prepjevima s ruskoga, bugarskoga, njemačkoga i slovenskoga jezika.
  • Iako je pjesništvo kruna njegova rada, zabilježeni su i neki njegovi kritički i memoarski zapisi. Spomenimo samo dva: Sjećanje na Gorana i Prve moje uspomene na Krležu.
  • Cesarić je pjesnik koji je svoje boli nosio duboko u sebi i stoički ih podnosio. Živio je samozatajno, skromno, ne žaleći se nikome i nikada. U jednoj fazi života čak se odao i alkoholu, a rađale su mu se i suicidne misli, pa čak i neki pokušaji samoubojstva. Nesklon estradnim istupima, rijetko je recitirao svoje pjesme, davao intervjue, smatrajući kako je sve što je imao reći, rekao u svojim pjesmama. Umro 1980. u svojoj 79 godini života dugo vremena bolujući od dijabetesa i s bolesnom jetrom.

Književna ostavština

  • Cesarić je pjesnik iza kojega ne stoji veliki broj pjesama. Riječ je, uglavnom, o pjesmama s malo stihova koji se mogu izgovoriti gotovo u jednom dahu.
  • Iza njegove prve zbirke Lirika izdane 1931. godine uslijedila su brojna druga izdanja. Evo nekih: Spasena svjetla 1938., Izabrani stihovi 1942., Pjesme 1951., Knjiga prepjeva 1951., Osvijetljen put 1953., Goli časovi 1956., Proljeće koje nije moje 1957., Izabrane pjesme 1960. kao i izbor lirike Moj prijatelju 1966. i Slap 1970. Nisu zanemariva i posmrtna izdanja. Spomenimo da je za zbirku Osvijetljen put dobio nagradu Saveza književnika Jugoslavije.
  • Dio ovih pjesama zbog svoje nuzikalnosti su i uglazbljene.. Njegove antologijske pjesme Slap, Voćka poslije kiše, Balada iz predgrađa, Oblak i druge ostaju trajna baština hrvatskoga pjesništva, a ako se uzmu u obzir i prijevodi na strane jezike, onda i europska i svjetska baština.

Osvrt na književno djelo

  • Pred nama je pjesnik koji je svojom poezijom proveo duboko humaniziranje života, doživljaja, osjećaja. Iako se javio u vrijeme kada su u hrvatskoj poeziji prevladavala razna modernistička pa i dekadentna strujanja, mnogi u njemu vide pjesnika koji je u tu poeziju između dva rata unio dah svježine, nade i vedrine .

    Tematski okvir

  • Ta je lirika tematski najčešće vezana uz nadahnuća gdje se pojavljuju motivi krajolika. Može to biti neka pojava ( pjesma: Oblak, Jesen ) ili neki dio tog krajolika (pjesma:Slap ), ali su brojne i druge teme: socijalne, intimne, osobne ( pjesma: Molitva, Pjesma mrtvog pjesnika) i općeljudske ( pjesma: Spoznaja). Nije zaboravljao ni svoj rodni kraj o kojem je pjevao s puno ljubavi i topline ( pjesma: Slavonija ).
  • Smatra se pjesnikom urbane sredine, naročito u pjesmama sa socijalnom tematikom. Tako su mu posebno dragi motivi sumornih gradskih četvrti, njezinih stanovnika koji žive svoj teški, anonimni život, tražeći često zaborav u alkoholu. To je svijet mračnih poriva , svijet nesretnih, poniženih žena, redovito zaogrnutih u sram svoje bijede, svijet zaboravljene gradske sirotinje. ( Kod vagona, Balada iz predgrađa, Vagonaši, Predgrađe). Iako u njegovoj poeziji, u načelu, susrećemo kratke pjesme s malo stihova, kada se dotakne socijalnih tema, pjesme mu narastu i do trinaest strofa (pjesma: Predgrađe ). Čini se kao da tu bijedu bezimenih i zaboravljenih, bijedu golemu i ljudski nedostojnu nije mogao iskazati s malo riječi, malo stihova.
  • Posebno mjesto u toj poeziji ipak zauzimaju one kratke pjesme gotovo svakodnevnih pojava poput oblaka, voćke , slapa, jeseni, jutra, večeri koje je alegoričnom simbolikom uzdizao na razinu duboke misaonosti i egzistencijalnog smisla. To je poezija koju krasi svježina, toplina i ljudskost. Možda češće nagnuta na onu sjetnu, bolniju stranu života. U takvu je poeziju izgleda najlakše pretakao svoju duboku bol koju je nosio cijeli život ( pjesma: Sakriveni bol). Možda tome idu u prilog i stihovi s temom godišnjih doba. Tako nasuprot vedroj, poletnoj pjesmi Početak proljeća , stoje daleko brojnije pjesme s jesenskim motivima tužnijih tonova ( Jesen, Predjesenji dan, Tiho, o tiho govori mi jesen, Jesenja pjesma, Jesenje popodne, Jesenje jutro).
  • Cesarić je pjesnik koji je onome običnom, svakodnevnom davao višu dimenziju, pretvarajući to obično u duboko značajno i vrijedno. Ušavši u čaroliju Cesarićevih stihova , ušli smo zapravo u dinamičan svijet životnih tokova koji se pojavljuju u različitim manifestacijama, a koji snažno djeluju na nas, naše misli i osjećaje.
Stilske osobine
  • To je poezija mirnih, staloženih ritmova, često isprepletena onim dinamičnim epizodama različitog intenziteta. Svojim specifičnim zvučnim figurama, posebice samoglasničkih skupina ( asonanca), izborom kraćih svakodnevnih riječi, brojnim ritmičkim ponavljanjima, tonskim rasporedom samoglasnika, Cesarić je stvorio izuzetno lijepe, moglo bi se reći glazbene stihove. Ide tome u prilog i činjenica da je dio te poezije uglazbljen.
  • Uz jednostavnost i neposrednost Cesarić je posebnu pozornost poklanjao kompozicijskom ustroju pjesme. Zato u mnogim pjesmama nalazimo ponavljanja riječi, stihova i strofa čime je posebice stvarao dojam zatvorenosti i zaokruženosti lirske cjeline.
  • Pjesništvo je to koje nosi svojevrsne spoznajne krugove preko kojih se dolazi do onih uzvišenijih i dubljih značenja.
  • Poezija je to i opreka u kojoj se u svakom trenutku pokazuju dva lica često iste stvari. Pred nama je tako poetski svijet pun kontrasta, svijet zaokruženih, gotovo zakonitih ponavljanja i povrataka, svijet u kojemu možemo pogledati u trenu sliku svojih suprotstavljenih raspoloženja, spoznaju vrijednosti općeg i pojedinačnog, životnu harmoniju u njezinu disonantnom ustroju. Nema sigurnosti i postojanosti ni u čemu.
  • Cesarić se nametnuo svojom iskrenom, čistom emocijom, životnošću tema, dubokom misaonošću, krajnjom jednostavnošću, ljepotom jasnosti i razumljivosti pjesničkoga izričajat, kao i istinska lirska snaga koja ovoj pjesničkoj osobnosti daje bezvremenske okvire, To je poezija koju lako i spontano prihvaća svaki novi naraštaj.

Širi pogledi na neke Cesarićeve pjesme

  • -Oblak je pjesma o neshvaćenoj i neprimijećenoj ljepoti. ( ….Pojavio se ponad grada / Oblak jedan. / Vjetar visine ga je njiho, / I on je stao da se žari,…). Poznato je da su najljepše stvari potpuno besplatne. Jedino ljudi imaju taj osjećaj za lijepo, jedino su ljudska bića povlaštenici toga dara. Ostati slijep i gluh za ljepotu koja nam se nudi svakodnevno, isto je što i izgubiti jednu svoju važnu ljudsku dimenziju. Okruženi smo lijepim stvarima koje se pojavljuju iznenada i iznenada nestaju. ( Vjetar visine ga je njiho, /Vjetar visine raznio ga. ). Ljepotu koju nismo prepoznali, izgubili smo zauvijek. Zauvijek smo sami sebe uskratili za nešto što upotpunjuje i oplemenjuje naš život ( I svak je išo svojim putem:za vlašću, zlatom il za hljebom,…). Ostajući zarobljenici zlata, vlasti, borbe za materijalne probitke, izgubili smo sebe, izgubili smo svoje slojevito ljudsko biće, svoju obdarenost za prepoznavanje lijepog. I mi i ljepota koja je oko nas postajemo tada dva svijeta koji egzistiraju svaki za sebe, dva svijeta koji se ne dotiču, zapravo dva potpuno obesmišljena svijeta ( I svak je išo svojim putem: … ).
  • -Tiho, o tiho govori mi jesen je pjesma o pjesničkoj samospoznaji tišine. ( U pahuljama tišina je sama. ). Ta je tišina jedna od fundamentalnih odrednica postojanja, univerzalna kategorija koja nas okružuje, bit duboko urasla u nas i postoji kao tajnovit dio našega života i našega bića. U pjesmi susrećemo jedan pjesnički, gotovo mistični odnos prema pojavnostima u prirodi u kojoj jesen i zima pjesniku govore svojim univerzalnim jezikom šumova i šapata. (Tiho, o tiho govori mi jesen: / Šuštanjem lišća i šapatom kiše. ). Pjesnik je u čudesnoj komunikaciji s okolicom koju osluškuje i razumije, s kojom se potpuno suživljava. I dok se u jeseni glasaju zvuci koji tek najavljuju tišinu, predstavljajući našu vanjsku, osjetilnu spoznaju, prava iskonska tišina kao atribut vječnoga je u nama i može se spoznati jedino srcem, zapravo dubinom našega bića. ( Al zima srcu govori još tiše. ). To je ona zimska tišina snježnih pahulja, ona apsolutna tišina koju naslućujemo u kontemplativnim trenutcima, samo u izuzetno dubokoj spoznaji kada smo do dna svoje srži združeni sa svijetom i njegovom biti.
  • -Voćka poslije kiše je simbolična slika čovjeka kojemu neki poželjni vanjski uzrok, sretna vanjska pojavnost u trenutku ispuni dušu radošću, srećom, vedrinom i zanosom. Ta se unutarnja ispunjenost odmah odrazi i vanjskim izgledom. Cijelo njegovo biće tada zasja posebnim sjajem, ljepotom, čudesnošću, svjetlošću. ( I bliješti suncem obasjana, / čudesna raskoš njenih grana. ). Pjesma je i slika ljudske ovisnosti o vremenu i prostoru u kojem živi , o ljudima s kojima smo u interakciji i koji presudno utječu na nas i naše osjećaje. Neka vanjska nesreća, neuspjeh, poraz, katastrofa može u trenutku zatamniti dušu ispunjenu srećom i radošću, pretvoriti je u tugu, osamljenost, izgubljenost, bol i očaj. ( Al nek se sunce malko skrije, / nestane sve te čarolije. ). Nestaje tada i vanjska ljepota, sjaj cijelog bića. Čovjek postaje neugledan, osamljen, jadan, neprimjetan, potišten, izgubljen. ( Ona je opet kao prvo, / obično, malo, jadno drvo. ). Tu je i spoznaja koliko je tanka nit između, sreće i nesreće, kako nam se sve u jednom trenutku može urušiti, svi naši snovi, naše nade, naše želje, kako smo lagane igračke na pučini neizvjesnosti, nesigurnosti i nepredvidljivih vanjskih utjecaja na naš život.
  • -Sakrivni bol je pjesma o čovjeku i njegovu bolu stisnutom u dno duše. Iako se na početku pjesme spominju individualnosti koje će svoj bol manifestirati javno, silovito, svima na znanje (Netko sa svojim bolom ide ko sa otkritom ranom: svi neka vide. ), pjesma je ipak izričaj onih koji će tu bol zatvoriti duboko u sebe, skriti od svijeta i živjeti s njom. To su patnici koji će se zgrčiti, zabarikadirati, patiti bez riječi i suza, grcajući u dnu duše s možda nekim jedva primjetnim trzajem na licu (Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne u jednu crtu na kraju usne. ). Kada svoj bol pohranimo i zatvorimo duboko u sebi, kada on postane integralni dio našega bića, neka vrsta emocionalne biografije, može postati i naše nadahnuće, vrsta kreativnoga čina što ova pjesma i jeste. Poznata je istina da je najveća poezija nastala iz najvećega bola. Svojim finim tkanjem, zatomljenim krikom iz dubina koji ne dopire na površinu, svojim melankoličnim diskursom, cjelokupnim lirskim tonom ova je pjesma prava slika pjesnika Cesarića, autentična biografija njegove duše.

Startna pozicija