V E L I K A N I

hrvatskoga pjesništva

---------------------------------------------------------------------------------------------------

DOBRIŠA CESARIĆ

Sadržaj :

		Životni put
		Književna ostavština
		Osvrt na književno djelo

Životni put

• Pjesnik Dobriša Cesarić sam je vrh hrvatske pjesničke riječi. Svjedoče o tome i brojni prijevodi njegovih pjesama na mnoge jezike, pa i one najutjecajnije kao što je njemački, engleski i francuski.
• Rođen je u Požegi 1902. godine, ali veoma brzo, već 1906. s roditeljima se preselio u Osijek. Ovdje završava osnovnu školu i prve razrede niže gimnazije. Još kao četrnaestogodišnjak, dok je boravio u Osijeku, napisao je svoju prvu pjesmu Ja ljubim i već je tu pokazao svoj neosporni talent.
• Godine 1916. preseljava s roditeljima u Zagreb gdje se upisuje u gimnaziju i uspješno je završava. Dosta zbunjenosti pokazao je pri upisu na fakultet jer je prvo upisao pravo, napustio ga, a zatim se upisao na Filozofski fakultet gdje studira čistu filozofiju. Istodobno je u HNK-u volonterski radio učeći režiju. No poslije dvije godine prelazi u Higijenski zavod gdje radi kao knjižničar, a bavi se i lekturom u Školi narodnoga zdravlja.
• To razdoblje je period njegova plodnog pjesničkog rada. Još 1931. izdao je svoju zbirku Lirika koja je odmah naišla na izuzetno pozitivan odjek, i već iduće godine dobila nagradu JAZU. Surađuje u listu Suvremenik, a pojavljuje se i u Krležinoj Književnoj republici. Poslije 2. svjetskog rata jedno je vrijeme radio u Nakladnom zavodu Hrvatske koji će se kasnije preimenovati u Izdavačko poduzeće Zora gdje uređuje biblioteke o slavenskim, hrvatskim i jugoslavenskim piscima. Redoviti je član JAZU. Jedno je vrijeme bio i predsjednik Društva književnika Hrvatske od 1962. do 1963. godine. Uz brojne književne nagrade pripala mu je i nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
• Cesarić spada u najprevođenije hrvatske pjesnike. Prijevodi njegovih pjesama pojavljuju se na francuskom, njemačkom, engleskom, talijanskom, španjolskom, albanskom, turskom, rumunjskom, mađarskom. No i sam se bavio, i to veoma uspješno, prepjevima s ruskoga, bugarskoga, njemačkoga i slovenskoga jezika.
• Iako je pjesništvo kruna njegova rada, zabilježeni su i neki njegovi kritički i memoarski zapisi. Spomenimo samo dva: Sjećanje na Gorana i Prve moje uspomene na Krležu.
• Cesarić je pjesnik koji je svoje boli nosio duboko u sebi i stoički ih podnosio. Živio je samozatajno, skromno, ne žaleći se nikome i nikada. U jednoj fazi života čak se odao i alkoholu, a rađale su mu se i suicidne misli, pa čak i neki pokušaji samoubojstva. Nesklon estradnim istupima, rijetko je recitirao svoje pjesme, davao intervjue, smatrajući kako je sve što je imao reći, rekao u svojim pjesmama. Umro 1980. u svojoj 79 godini života dugo vremena bolujući od dijabetesa i s bolesnom jetrom.

Književna ostavština

• Cesarić je pjesnik iza kojega ne stoji veliki broj pjesama. Riječ je, uglavnom, o pjesmama s malo stihova koji se mogu izgovoriti gotovo u jednom dahu.
• Iza njegove prve zbirke Lirika izdane 1931. godine uslijedila su brojna druga izdanja. Evo nekih: Spašena svjetla 1938., Izabrani stihovi 1942., Pjesme 1951., Knjiga prepjeva 1951., Osvijetljen put 1953., Goli časovi 1956., Proljeće koje nije moje 1957., Izabrane pjesme 1960. kao i izbor lirike Moj prijatelju 1966. i Slap 1970. Nisu zanemariva i posmrtna izdanja. Spomenimo da je za zbirku Osvijetljen put dobio nagradu Saveza književnika Jugoslavije.
• Dio ovih pjesama zbog svoje muzikalnosti su i uglazbljene.. Njegove antologijske pjesme Slap, Voćka poslije kiše, Balada iz predgrađa, Oblak i druge ostaju trajna baština hrvatskoga pjesništva, a ako se uzmu u obzir i prijevodi na strane jezike, onda i europska i svjetska baština.

Osvrt na književno djelo

• Pred nama je pjesnik koji je svojom poezijom proveo duboko humaniziranje života, doživljaja, osjećaja. Iako se javio u vrijeme kada su u hrvatskoj poeziji prevladavala razna modernistička pa i dekadentna strujanja, mnogi u njemu vide pjesnika koji je u tu poeziju između dva rata unio dah svježine, nade i vedrine .

  Tematski okvir

• Ta je lirika tematski najčešće vezana uz nadahnuća gdje se pojavljuju motivi krajolika. Može to biti neka pojava ( pjesma: Oblak, Jesen ) ili neki dio tog krajolika (pjesma: Slap ), ali su brojne i druge teme: socijalne, intimne, osobne ( pjesma: Molitva, Pjesma mrtvog pjesnika) i općeljudske ( pjesma: Spoznaja). Nije zaboravljao ni svoj rodni kraj o kojem je pjevao s puno ljubavi i topline ( pjesma: Slavonija ).
• Smatra se pjesnikom urbane sredine, naročito u pjesmama sa socijalnom tematikom. Tako su mu posebno dragi motivi sumornih gradskih četvrti, njezinih stanovnika koji žive svoj teški, anonimni život, tražeći često zaborav u alkoholu. To je svijet mračnih poriva, svijet nesretnih, poniženih žena, redovito zaogrnutih u sram svoje bijede, svijet zaboravljene gradske sirotinje. ( Kod vagona, Balada iz predgrađa, Vagonaši, Predgrađe). Iako u njegovoj poeziji, u načelu, susrećemo kratke pjesme s malo stihova, kada se dotakne socijalnih tema, pjesme mu narastu i do trinaest strofa (pjesma: Predgrađe ). Čini se kao da tu bijedu bezimenih i zaboravljenih, bijedu golemu i ljudski nedostojnu nije mogao iskazati s malo riječi, malo stihova.
• Posebno mjesto u toj poeziji ipak zauzimaju one kratke pjesme gotovo svakodnevnih pojava poput oblaka, voćke , slapa, jeseni, jutra, večeri koje je alegoričnom simbolikom uzdizao na razinu duboke misaonosti i egzistencijalnog smisla. To je poezija koju krasi svježina, toplina i ljudskost. Možda češće nagnuta na onu sjetnu, bolniju stranu života. U takvu je poeziju izgleda najlakše pretakao svoju duboku bol koju je nosio cijeli život ( pjesma: Sakriveni bol). Možda tome idu u prilog i stihovi s temom godišnjih doba. Tako nasuprot vedroj, poletnoj pjesmi Početak proljeća , stoje daleko brojnije pjesme s jesenskim motivima tužnijih tonova ( Jesen, Predjesenji dan, Tiho, o tiho govori mi jesen, Jesenja pjesma, Jesenje popodne, Jesenje jutro).
• Cesarić je pjesnik koji je onome običnom, svakodnevnom davao višu dimenziju, pretvarajući to obično u duboko značajno i vrijedno. Ušavši u čaroliju Cesarićevih stihova , ušli smo zapravo u dinamičan svijet životnih tokova koji se pojavljuju u različitim manifestacijama, a koji snažno djeluju na nas, naše misli i osjećaje.

Stilske osobine

• To je poezija mirnih, staloženih ritmova, često isprepletena onim dinamičnim epizodama različitog intenziteta. Svojim specifičnim zvučnim figurama, posebice samoglasničkih skupina ( asonanca), izborom kraćih svakodnevnih riječi, brojnim ritmičkim ponavljanjima, tonskim rasporedom samoglasnika, Cesarić je stvorio izuzetno lijepe, moglo bi se reći glazbene stihove. Ide tome u prilog i činjenica da je dio te poezije uglazbljen.
• Uz jednostavnost i neposrednost Cesarić je posebnu pozornost poklanjao kompozicijskom ustroju pjesme. Zato u mnogim pjesmama nalazimo ponavljanja riječi, stihova i strofa čime je posebice stvarao dojam zatvorenosti i zaokruženosti lirske cjeline.
• Pjesništvo je to koje nosi svojevrsne spoznajne krugove preko kojih se dolazi do onih uzvišenijih i dubljih značenja.
• Poezija je to i opreka u kojoj se u svakom trenutku pokazuju dva lica često iste stvari. Pred nama je tako poetski svijet pun kontrasta, svijet zaokruženih, gotovo zakonitih ponavljanja i povrataka, svijet u kojemu možemo pogledati u trenu sliku svojih suprotstavljenih raspoloženja, spoznaju vrijednosti općeg i pojedinačnog, životnu harmoniju u njezinu disonantnom ustroju. Nema sigurnosti i postojanosti ni u čemu.
• Cesarić se nametnuo svojom iskrenom, čistom emocijom, životnošću tema, dubokom misaonošću, krajnjom jednostavnošću, ljepotom jasnosti i razumljivosti pjesničkoga izričajat, kao i istinska lirska snaga koja ovoj pjesničkoj osobnosti daje bezvremenske okvire, To je poezija koju lako i spontano prihvaća svaki novi naraštaj.

DODATAK: Širi pogled na neke Cesarićeve pjesme

Oblak

• Pjesma ima karakteristike pejzažne pjesme, ali je zbog njezine simbolike primarno moramo svrstati u refleksivne ili misaone pjesme. Napisana je u četiri strofe, vezanoga stiha, ukrštene rime.
• U kompozicijskom razvoju pjesničke slike koja se odnosi na oblak, mogu se uočiti četiri faze ( stupnja ) koji podsjećaju na stupnjeve dramske radnje ( 1. uvod, 2. zaplet, 3. vrhunac, 4. rasplet ).
• Iskristaliziralo se sve to u svojevrsnom dramskom konfliktu vjetra i oblaka ( 1. UVOD: .... Pojavio se ponad grada / Oblak jedan....., 2. ZAPLET: .... Vjetar visine ga je njiho, / I on je stao da se žari, ..., 3. VRHUNAC: ..... I plovio je sve to više. / Ko da se kani dići do Boga..., 4. RASPLET: . ...Vjetar visine raznio ga. ). Ta je dramatičnost pjesmi dala posebno ozračje - lirsku uzbudljivost i naglašenu emocionalnost.
• Pjesmu obilježava i nekoliko stilskih figura: I plovio je sve to više. / Ko da se kani dići do Boga, ( usporedba ), stao da se žari i krvareći ljepotu ( metafore ), oblak ( simbol )

• Poput mnogih Cesarićevih pjesama i ova spada u one "obične", blagotvorne, nadahnute svakodnevnim pojavama u prirodi iz kojih zrači mudrost i ljepota. Možemo joj prići iz pozicije dva analitička sloja: 1. direktnog ( doslovnog ) i 2. simboličkog.
• Ti će slojevi biti presudni za donošenje vrjedonosnih sudova o ovoj pjesmi kao umjetničkoj tvorevini.

• -- 1. Kaže se da su naljepše stvari potpuno besplatne. Tu besplatnu ljepotu direktno nam je ponudio nevjerojatni "umjetnik - priroda" s pojavom koja je privukla pjesikovu pozornost, a potom i oplodila njegovo nadahnuće. U odbljesku zalazećeg sunca, kao potezom kista naslikan, pojavio se predivan nebeski prizor - žareći oblak koji je očaravao svojom čudesnom umjetničkom izvedbom ( ... I on je stao da se žari,... ili ...A on - krvareći ljlpotu... ).
• --- 2. U simboličkom smislu oblak dobiva značenja koja nadilaze osnovno, odnosno nominalno značenje toga pojma. Tako bi se u kontekstu ove pjesme, asocijativnim širenjem značenja osnovnog pojma, oblak mogao očitovati kao slikarska umjetnička kreacija koja očarava ljepotom, i zamamnom zavodljivošću.
• U širem, odnosno prenesenom značenju, "umjetnik-kreator" bilo bi tada zalazeće sunce, a njegovo umjetničko ostvarenje - žareći oblak.

• Kao i oblak, koji se pojavio u jedinstvenom i neponovljivom trenutku, tako se i umjetničko djelo kao estetska tvorba javlja u trenutku inspiracije, u trenutku iznenadnog i jedinstvenog duhovnog bljeska.
• Ukoliko novonastalo umjetničko djelo nije fiksirano u obliku teksta, filmskog zapisa ili umjetničke slike, bit će uvijek neponovljivo, uvijek zagonetno i svježe ( Ista kazališna predstava, balet ili glazbeno djelo, ma koliko ih puta ponavljali, uvijek će biti osebujno otkriće, nešto nedoživljeno i čudotvorno - a sve će ovisiti o nadahnuću i imaginaciji glumaca koji djelo izvode).

• Spomenimo i kako se u središnjim stihovima pjesme javlja stilski postupak paralelizam. Uz zadivljujuću pjesničku sliku krvarećeg oblaka, zaskočit će nas odmah i pararelna negativna slika ljudske naravi - prizemnih sitnih duša nagonskih poriva, pohlepnika pred čijim je očima samo vlast, slava, bogatstvo i moć ( I svak je išo svojim putem: / za vlašću, zlatom il za hljebom, .... ).
• Suočili smo se tako s dva usporedna i antagonistička svijeta, zapravo dvije različite ljudske prirode - one umjetničke i one pragmatične - dvije prirode čiji se životni izbori nikada neće susresti, nikada dotaknut

• Među živim bićima jedino ljudi imaju osjećaj za lijepo, jedino su ljudska bića povlaštenici toga dara.
• Ostati slijep i gluh za ljepotu koja nas zaziva svakodnevno, bilo kroz neku zadivljujuću prirodnu pojavu ili neku estetsku ljudsku tvorevinu - umjetničko djelo, isto je što i izgubiti jednu svoju važnu ljudsku dimenziju - mogućnost uživanja u lijepom.
• Okruženi smo lijepim stvarima koje nas obasipaju, lijepim prizorima koji se pojavljuju iznenada i iznenada nestaju. ( Vjetar visine ga je njiho, /Vjetar visine raznio ga. ).
• Ljepotu koju nismo prepoznali, izgubili smo zauvijek. Zauvijek smo sami sebe uskratili za nešto što upotpunjuje i oplemenjuje naš život i naše biće ( I svak je išo svojim putem: za vlašću, zlatom il za hljebom,…).
• Ostajući zarobljenici zlata, vlasti, borbe za materijalne probitke, izgubili smo svoju pravu ljudsku svrhu, svoje slojevito ljudsko biće. Sami smo sebi zalupili vrata svoje obdarenost uživanja u lijepom, Stavili smo povez na oči pred divnim predstavama koje su tu negdje oko nas, koje nas zovu, koji nas traže.

• Pjesma pripada kategoriji socijalnih pjesama. Napisana je u deset strofa s povremenom rimom i nedosljednim brojem slogova u stihu. Tema su joj društveno odbačeni ljudi s periferije grada, ljudi robovskog rada tijekom tjedna i nedjeljnog opijanja. Očito da je Cesarić imao taj patnički nerv u svojoj naravi koji ga je uvlačio u ovakve crne, sociodestruktivne teme.

• - Već sam naslov Vagonaši djeluje paradoksalno i ponižavajuće. Neuobičajeno je da ljudi stanuju u vagonima mjesto u stanovima.( . Mi stanujemo u vagonu / Što nije nikada na putu,... ). Ništa manje paradoksalno i neobično zvuči nečija pjesma koja se čuje u tom moru crnila, sumraka i jada (... Zapjeva neko hrapavim glasom,... ).
• - Ironija još izravnije cilja tu metu sramote i poniženja u kojoj su se našli ti ljudi apsurda. "Kuhinja" u kutu vagona nije kuhinja nego ironično izrečeno mjesto gdje se kuha ( ... U jednom kutu nam je krevet, / A kuhinja u drugom kutu.... ) "Ulica" nije ulica nego duga pruga čudnog imena ( ...A naša ulica je duga, / Duga, / I čudno ima ime: / Napuštena pruga.... ). Broj vagona je ironično nazvan kućnim brojem ( ... Al nema tako velikog u gradu / Ko naš bijeli željeznički broj. ). Korovište je podrugljivo označeno vrtom ( I vrt imade naša kuća: / Ukraj pruge drač,... ). Gorčina izbija i iz ironije o stanovima koji putuju ( ...Umjesto nas / putovahu svijetom / Naši stanovi.... ).
• - Više sarkastično nego ironično zvuče razlozi dječje igre ( ... Ukraj pruge drač, / Da igrajuć se u njem djeca / Zaborave na glad i plač...). Nije ovo nikakva dječja igra koja veseli, nego gorka kamuflaža za plač i glad. Sarkazam su i motivi zbog kojih se pije rakija (... No rakije, rakije, rakije amo, / Jer utjehe nema u vodi. ... ). Rakija nije nikakva utjeha, nego svjestan način samouništenja. - Pjesnik je u ovaj mračni vrtlog beznađa dodao i svoj rado primjenjivani stilski postupak ponavljanja riječi. Njime je do maksimuma pojačao krik obespravljenih čiji se životi strmoglavo urušavaju. . (...Alkohol ubija... znamo, o znamo, / Znamo da alkohol škodi, / No rakije, rakije, rakije amo,...).

• Pjesma je puna gorčine i ironije koja pljušti gotovo iz svake strofe. Na lirski način, mračnim pjesničkim slikama koje ružnočom nadmašuju jedna drugu, pjesnik nas je suočio sa strašnim prizorima disfunkcionalnog društva. To je društvo neke svoje ljudske skupine izguralo na same rubove samoodržanja, potaklo na porive samouništenja.
• Pred nama su se kao u filmskoj montaži nanizale slike jednog rastrojenog i nepravdom opustošenog svijeta, svijeta poremećenih životnih smjerova, ljudi bačenih u grotlo iskorištavanja, iscrpljivanja, mučnog rada i društvenog nemara. ( ...I naše oči dalje gasnu, / I znoje se u radu dlanovi;... ).
• Postao je to onaj pregrubi svijet košmara, zgaženog dostojanstva, dehumaniziranih prizora kao iz nekog nadrealističkog destruktivnog filma. ( ... Zapjeva neko hrapavim glasom, / A neko ženu bije.... ).

• Žvotni prostor ovih ljudi beznađa isto je tako sablastan, crn, zadimljen i ružan kao neko predvorje pakla ( ... U ovom kraju stareži i dima / Najljepši dan poružni.... ).

• Gledano iz sociopsihološkog kuta to je pjesma o svijetu dovedenom na samo dno besmisla. Mučni prizori obespravljenih koje je dehumanizacija odbačenosti, beznađe i alkoholizam, mentalno i logički izobličilo, dovela u stanje neke mračne psihopatije.
• Prizori su to iskriviljenih instikta održanja života koji se kao neka autoimuna bolest psihe pretvaraju u svoju suprotnost - samouništenje. ( ... Znamo da alkohol škodi, / No rakije, rakije, rakije amo, ... ).

• Nesreća lako izgubi humane orijentire i često se okreće zlu, a zlo ne može proizvesti ništa dobro, nego novu nesreću, novo zlo. Stvoren je neki dijabolički začarani krug koji je poharao ove živote, okrenuo ih protiv sebe samih i onih nevinih isto tako nesretnih - žena i djece.
• Za nekoga je alkohol postao utjeha, a za nekoga batine. .( ... A neko ženu bije.... ). Užas je to koji pokazuje kako društvena nepravda može nagrditi čovjekovo mentalno biće i odvesti ga stramputicama agresije i nečovještva.

• I kada pomislimo da smo stigli do samog ruba nesreće i zla, i da od toga ništa strašnijeg nema, zaskoči nas nešto još strašnije, još gore. Odjednom se nađemo u samom epicentru te nesreće i toga zla, u centru morbidnog autocinizma i psihotičkog ismijavanju ovakvog dehumaniziranog stanja.u koje nas je uvukao pjesnik.
• Apsolutno cinično djeluju ljudi koji počinju ismijavati svoj užasni, nepravdom zaprljani društveni položaj. Ubrzo i shvatimo smisao te psihologije. Spoznamo da taj cinizam ima svoje opravdanje i psihološki poriv koji djeluje paradoksalno. Javlja se kao neki kontraefekt koji bi trebao pridonijeti ublažavanju unutarnjeg konflikta, psihološkom olakšanju, ali i bjesomučnom i očajničkom neslaganju s takvom poražavajućom ulogom u društvu.
• Shvatimo da su to, zapravo, stanja bijesa i nemoći, stanja koja iznutra i grme i sijevaju, psihe koja grcai i drsko govori : "Pa eto, bolesno stanje u kojemu živimo barem je izvrgnuto prijeziru, poruzi i sramoćenju" (... U jednom kutu nam je krevet, / A kuhinja u drugom kutu.. ili .. I vrt imade naša kuća: / Ukraj pruge drač ...ili .. Umjesto nas putovahu svijetom / Naši stanovi ..).

• Strašan je taj kamen oko vrata tih ljudi, morbidan taj prkos i vapaj iz očaja, groteskna je ta mješavina bjesomučne agresije i cinizma okrenutog sebi samima i drugima. Bizaran je i krik nemoći i samoubojstva u alkoholizmu, cinična je sva ta zaprljana stvarnost ljudi svjesnih svoje propasti i samouništavajućeg čina.
• Društveno gledano pred nama se otvorio ponor poražene ljudskosti i pravde, tamni sunovrat dostojanstva i poštovanja života. Ta nas slika i danas mora prestraviti, potom humanizirati, mora postati slika naše savjesti od koje nećemo pobjeći tek tako.

Voćka poslije kiše

Formalna obilježja pjesme i stilski postupci

• Iako u izvanjskoj opservaciji pjesma ima karakteristike pejzažne pjesme, zbog svoje simbolike i prenesenog značenja ( alegorije ) zapravo pripada misaonim pjesmama. Pisana je u vezanom stihu devetercu, ( devet slogova u stihu ), u dvije strofe po četiri stiha, s pravilnom parnom rimom ( a,a - b,b ). Odlikuje ju uporaba svakodnevnih riječi, jednostavnost izraza, ljupkost lirskog iskaza i stila.

• 1. -- Temeljni stilski postupak koji je primjenjen u pjesmi je - kontrast ( Pjesnička slika i doživljaj prve strofe suprotan je pjesničkoj slici i doživljaju druge strofe. ), U prvoj je strofi sve puno sunca, sjaja, blještavila i raskoši. Prizor je prava fascinacija svjetla i ljepote. Tome su pridonijeli i epiteti (.. malu voćku, suncem obasjana, čudesna raskoš ).
• -- Ljepoti ove raskoši svjetla i blještavila pridodan je i pokret. To je ono šumorno njihanje vjetrom nošenih kišnih kapi koje poput nekog usklađenog baletnog ansambla izvode predivnu čaroliju plesnog lelujanja. ( personifikacija : Puna je kapi pa ih njiže... ).

  -- Uz ovo bogatstvo svjetla i pokreta našim osjetilima zašumorili su i ritmični zvuci ( šumovi ) u onomatopejskim riječima s glasovima : S i Š. ( kiše, njiše, bliješti, raskoš, suncem, obasjana čudesna ). Oni su stvorili posebnu muzikalnost, glazbenu ekspresiju ovih stihova, te tako kompletirali ukupni lirski doživljaj prve strofe.

• 2.-- Za razliku od prve strofe, u drugoj nas dočekuje potpuno suprotan prizor, a onda i raspoloženje.
• Zaklonom sunca nestla je čarobna predstava. Voćka je izgubila svoju raskoš i ljepotu. Vratila je svoju neuglednu siluetu običnog stabalca. Prizor je utonuo u sivilo i jednoličnost.
• Tu je preobrazbu pjesnik na svoj osebujni, cesarićevski način dočarao nizanjem atributa ( epiteta ) te asonance u kojoj se ponavlja samoglasnik O: (.Ona je opet kao prvo, / Obično, jadno, malo drvo. ).
• Dio ove nove strukture je i nova personifikacija (... Al nek se sunce malo skrije.. ).

• 1. Misaoni karakter ove pjesme proizlazi iz stilskog postupka - alegorije. Pjesma je simbolička slika čovjeka kojemu neki poželjni vanjski uzrok, sretna vanjska okolnost u trenutku ispuni dušu radošću, srećom, vedrinom i zanosom. Ta se unutarnja ispunjenost odmah odrazi i vanjskim izgledom. Cijelo čovjekovo biće tada zasja posebnim sjajem, vanjskom ljepotom, nekom čudesnom ozarenošću i blistavim osmijehom ( I bliješti suncem obasjana, / čudesna raskoš njenih grana. ).

• 2. Ali, pjesma je i slika ljudske ovisnosti o vremenu i prostoru u kojem se živi, o ljudima s kojima smo u interakciji i koji presudno utječu na nas i naše osjećaje. Neka vanjska nesreća, neuspjeh, poraz, prirodna katastrofa može u trenutku zatamniti dušu ispunjenu srećom i radošću, pretvoriti je u tugu, osamljenost, izgubljenost, bol i očaj. ( Al nek se sunce malko skrije, / nestane sve te čarolije. ).
• Nestaje tada i vanjska ljepota, sjaj cijelog bića, žar života. Čovjek postaje neugledan, osamljen, jadan,neprimjetan,potišten, izgubljen. ( Ona je opet kao prvo, / obično, malo, jadno drvo. ).

• Ovi jednostavni, a mudri stihovi otkrili su nam životnu istinu koliko je tanka nit između, sreće i nesreće, kako nam se sve u jednom trenutku može urušiti, svi naši snovi, naše nade, naše želje, kako smo lagane igračke na pučini neizvjesnosti, nesigurnosti i nepredvidljivih vanjskih utjecaja na naš život.

Sakriveni bol

• Pjesma pripada lirskoj misaonoj ( refleksivnoj ) poeziji. Napisana je u formi vezanoga stiha s tri strofe po četiri stiha ( katren ). Broj slogova u stihu nije ujednačen ( To su: deveterci, deseterci jedanaesterci, dvanaesterci. ). Rima je parna ( a,a - b,b ) do zadnje strofe u kojoj se rimuje zadnja riječ u drugom stihu ( kamen ) s riječju unutar trećeg stiha ( bačen ) te zadnja riječ trećeg stiha ( prima ) i četvrtog stiha ( plima ).

• U tematsko-kompozicijskom pogedu primjetljiva je asimetrija, odnosno kvantitativni nesrazmjer sadržaja između onih pojedinaca koji svoj bol iskazuju otvoreno ( prva dva stiha ) i onih koji ga stisnu u sebi ( ostalih deset stihova ). Očito da je patnja drugog tipa ljudi psihološki kompleksnija, dublja i veća, autoru bliža i prihvatljivija pa zato i sadržajno zastupljenija.

• U mnogim svojim pjesmama Cesarić bi izdvojio neki pejzažni motiv ( slap, voćku, oblak ), a zatim bi čitatelj kroz simboliku toga motiva, otkrivao filozofiju smisla i poruke koju taj simbol osmišljava.

• U ovoj je pjesmi autor primijenio obrnuti postupak. Izravno je psihološki oslikavao onu nesputanu, otvorenu, javno očitovanu dušu kao i onu zapretanu, patničku koja grca u bolu. Tek je u zadnjoj strofi u paralelizmu duše i mora koristio motive prirode ( more, dno, kamen, plimu ) da bi plastičnije ocrtao težinu i karakter duševne boli.
• Kamen je tako figurativno postao ta teška bol usidrena na dnu mora ( zapravo duše ) koju nikakva plima ( subjektivna ili objektivna sila ) neće maknuti i izbaciti na površinu ( ...Duša ga u se povuče i smjesti / Na svoje dno: ko more kamen / U njega bačen. More ga prima / Dnom, da ga nikad ne izbaci plima. ).

• U sadržajnom pogledu pjesma se doima kao neka minijaturna lirska studija o psihologiji dva tipa ljudskih karaktera, kao i njihovu odnosu prema unutarnjem ( duševnom ) bolu. Taj je odnos potpuno oprečan, jasno tipološki ocrtan, a za čovjekov život sudbonosan i presudan.

• Iako se na početku pjesme spominju osobnosti koje će svoj bol manifestirati javno, silovito, svima na znanje ( Netko sa svojim bolom ide ko sa otkritom ranom: svi neka vide. ), pjesma je ipak izričaj onih drugih koji će tu bol zatvoriti duboko u sebe, skriti od svijeta i živjeti u njezinu čeličnom zagrljaju. ( ... Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi / I ne da mu prijeći u suze i riječi.... ).
• Ti drugi su, zapravo, patnici koji će se zgrčiti, zabarikadirati, bolovati bez riječi i suza. Oni su bića trpljenja iz čijih osjećaja neprestano kapa melankolija, osobnosti koje grcaju u dnu duše s možda nekim jedva primjetnim trzajem na licu, nekom izmučenom borom kraj usana ( Radje ga skriva i tvrdo ga zgusne u jednu crtu na kraju usne. ).

• Svojim finim tkanjem, zagušenim krikom u dubinama duše koji ne ječi u govoru i jecaju, svojim naglašenim melankoličnim diskursom, cjelokupnim lirskim tonom ova je pjesma prava slika pjesnika Cesarića, autentična biografija njegove melankolične duše.

• Kada svoj bol pohranimo i zakujemo duboko u tkivo svoga izranjavanog bića, kada on postane sveprisutna sjena naše naravi, neka vrsta emocionalne biografije, može postati i naša velika šansa, naš novootkriveni svijet, nepoznati zadivljujući obzor. Taj nas bol može uznijeti u visine umjetničkog nadahnuća, u oblake kreativnoga čina što ova pjesma i jeste. Tome u prilog ide i svjedočanstvo poetskog ljudskog iskustva, poznata mudra izreka umnih ljubitelja lijepe riječi da je najveća poezija nastajala iz najvećeg bola.

Startna pozicija