|
Zanimljivosti o
originalnim postupcima snajperske taktike u jugoistočnoj Aziji
brojne su. U tijeku vijetnamskog rata (od1965. do 1973. godine)
noćne infracrvene nišane koristile su obje strane, a korisni domet
snajpera kretao se od 400 do 700 metara. U Vijetnamu Amerikanci su
se suočili sa sasvim drugačijim protivnikom. Dio iskustva u
snajperskoj taktici primjenjenoj u Koreji mogao se koristiti samo
djelomice i neko vrijeme jer je u Vijetnamu prevladavala gerilska
razina sukobljavanja (osobito od 1965 do 1969.).Američka zračna,
kopnena i pomorska prednost nisu bile dovoljne. Gerilci Vijetkonga
i njihovi pomagači i naredbodavci iz Sjevernog Vijetnama
zarobljavali su velike količine američkog suvremenog streljačkog
naoružanja kojim je raspolagala sajgonska vojska, pa se često
dešavalo da američki vojnici nisu stradali samo od Kalašnjikova
ruske i kineske proizvodnje nego i od vlastitih M-14 i M-16. Da bi
pobijedili gerilu Amerikanci su isami morali postati gerilci.
Njihovi snajperisti odabrani iz specijalnih postrojbi Zelenih
bereta marinaca i SEAL-timova doslovce su na vlastitoj koži
iskušali pakao rata: ubačeni duboko u neprijateljsku pozadinu po
18 sati ležali su u blatu i vodi rižinog polja čekajući da tuda
prođe odred Vijetkongovaca. Zadatak je bio , a prema prikupljenim
obavještajnim podacima , da prvim hicem ubiju (zasjedu su obično
postavljala 2-3 američka snajperska strijelca) političkog komesara
i zapovjednika jedinice, jer se radilo o odlično uvježbanim
instruktorima i vođama poslanim iz Sjevernog Vijetnama. Svi ostali
gerilci bili su uglavnom mobilizirani seljaci te regije. Njihovo
vojničko obrazovanje bilo je slabo pa je eliminacija sjevernjačkih
časnika izazivala probleme. Stoga je Vijetkong najviše strahovao
upravo od takvih gubitaka tim prije što je zapovjedni kadar koji
je stizao iz Sjevernog Vijetnama bio vrlo kvalitetan ali ne odviše
brojan. Naime, časnici su prolazili izobrazbu kroz domaću gerilsku
školu Vijetnama te kroz specijalne obavještajno-izviđačke tečajeve
sjeverno vijetnamske vojske , a najbolji su usavršavani na vojnim
akademijama u Kini iSSSR-u specijalizirajući između ostalog i
diverzantske akcije. Američki snajperisti su pak morali poznavati
sve južnovijetnamske dijalekte (osnovni fond riječi i fraza) i
praviti razliku u odnosu na dijalekte koji su dominirali u
sjevernovijetnamskom govoru. Vizualnu identifikaciju protivnika
predstavljala je velik problem za američke snajperiste. Tipični
gerilac Vijetkonga npr. iz 274.puka umjesto uniforme nosio je
tradicionalnu južnovijetnamsku narodnu nošnju; hlače bluza i šešir
za džunglu bili su crne boje. Umjesto čizama Vijetkongovac je
nosio tzv. Ho Shi Min sandale napravljene od remenja i rabljenih
automobilskih guma. Marama (vezana oko vrata)za pripremanje riže
(cijeđenje i kuhanje) bila je crne ili tamnoplave boje.
Sjevernovijetnamski vojnik primjerice iz 33.pješačkog puka
izgledao je drugačije: nosio je uniformu i tropsku kacigu khaki
boje (marama za rižu bila je obično smeđa). Sandale su bile
također gumene, ali sa jačim i debljim remenjem i debljim džonom.
Časnik sa sjevera u osnovi je izgledao isto kao i vojnik. Jedina
iznimka bila je časnička khaki bluza sa oznakama na lijevom ramenu
što je pokazivalo rang i specijalnost. Stigavši u Južni Vijetnam
časnici i vojnici iz Sjevernog Vijetnama, krećući u borbene akcije
odmah su oblačili tradicionalnu seljačku odjeću (u vlastitim
uniformama bili su jedino u svojim skrovištima i
logorištima),Američki obavještajci u misijama dubinskog izviđanja
pažnju su usmjeravali upravo na opisane detalje. Vijetkongovci sa
juga obično su nosili samo mačete za krčenje put kroz džunglu, a
časnici sa sjevera i nož sa drvenom drškom na koju su stavljali
crvene zvijezde. Čuturice za vodu često su bile od drveta dok su
sjevernjaci sa sobom donosili metalne .Sjevernovijetnamski časnici
i politički komesari jedini su mogli posjedovati i takva osobna
bogatstva kakva su bile karte za igranje, domino, sapun, i
zanimljivo, čačkalice za kojima je bila prava jagma (zbog potpunog
izostanka odnosno nestašice četkica i pasta za zube). Vremenom je
uočen još jedan znak prepoznavanja časnika ubačenih iz Sjevernog
Vijetnama- oko struka nosili su "slonovsko crijevo"-nekoliko kila
riže smještene u male vrećice (svaka vrećica jedan dnevni obrok) .Vijetkong
i Sjevernovijetnamci imali su drugačiji snajperski pristup. Dok je
cilj Amerikanaca bio da ubiju što više kvalitetnog zapovjednog
kadra komunisti su postupali obratno: provodili su taktiku
namjernog ranjavanja američkih vojnika, pod geslom "što više
ranjenih Amerikanaca, to snažniji otpor ratu u SAD".Stoga su
Vijetkongovci uz "čiste" (metak u glavu kroz čelični šljem ili u
vrat iznad pancirne košulje) češće koristili i "prljave pogotke"
(nišanili su u kralježnicu, kuk, butnu kost, ključnu kost, petu,
lakat, koljeno, zglobove na rukama i nogama). U pojedinim
razdobljima više od 50%kreveta u Američkim vojnim bolnicama u
Sajgonu , Japanu i na Filipinima bilo je popunjeno ranjenicima
pogođenim upravo u označene dijelove tijela: nakon rehabilitacije
većina je otpuštana kućama sa različitim stupnjem invalidnosti a u
svakom slučaju nesposobna za bilo kakvu vojničku službu. Da bi sve
to postigle snajperske zasjede Vijetkonga strpljivo su vrebale
američke patrole, ponekad su čekale u svojim maskiranim rupama i
plitkim tunelima po72 sata u kontinuitetu. U arapsko-izraelskim
ratovima učinkoviti domet snajpera kretao se od 600 do 800 metara.
Na bojnom polju Izraelci su razvili nekoliko taktika snajperske
borbe. U specifičnim, mahom pustinjskim uvjetima (osobito na
Sinaju )1967.godine u lipanjskom ratu Izrael koristi "mobilne
snajperiste". U pratnji Izraelskih tenkova uvijek su se nalazili
džipovi naoružani beztrzajni topovi od 106 i 120 mm. U njima su se
vozili i snajperisti. Kad bi Izraelski oklopni klin stigao do
prvih branjenih egipatskih linija (Egipćani su tenkove uglavnom
zakapali u pijesak) džipovi su, vozeći se velikom brzinom,
prilazili vrlo blizu i otvarali vatru iz beztrzajnih topova po
egipatskim vatrenim položajima i minskim poljima razasutim svuda
unaokolo. Snajperisti su iskakali uz put, zauzimali povoljne
položaje i potom birali "vrijedne točkaste mete": egipatske
zapovjednike kraj ukopanih tenkova, mitraljesce na kupolama,
posade samohodnih protuzrakoplovnih topova i sl. Čisti pogoci sa
velike daljine u vodeće časnike demoralizirali su egipatsko
pješaštvo i lomili mu volju da ustraje u borbi protiv izraelskih
tenkova koji su napredovali otvarajući vatru iz pokreta. U
listopadskom (Yom Kippur) ratu 1973. godine izraelski snajperisti
pokazali su vlastitu vrijednost i kad je Izrael u početku gubio;
06. listopada 1973. 100 000 egipatskih vojnika smiono i vješto
prešlo je Sueski kanali probilo Bar Lev (sustav utvrda dug 190 km)
na nekoliko mjesta. No egipčani nisu uspjeli tamo gdje im je
pružen ogorčen otpor uz masovno korištenje snajperskog oružja.
Manji izraelski bunkeri energično su se branili onda kada su
raspolagali s dovoljnim brojem osposobljenih snajperista. Velika
južna utvrda Bar Lev linije održala se čak sedam dana (napadalo ju
je 8.000 Egipčana) -branio ju je svega 41 Izraelac (1 časnik i 40
vojnika ) bez teškog naoružanja isključivo s automatskim
streljačkim naoružanjem, ručnim bombama i 20 snajperskih pušaka.
Na koncu ostavši bez streljiva, Izraelci su se predali nanijevši
egipatskim vojnicima znatne gubitke, prije svega srednjom
snajperskom vatrom. Najsjevernija utvrda na Bar Lev liniji nikad
se nije predala. Četa sa 100 Izraelaca (koristili su 60
snajperskih pušaka) nanijela je u 10 dana borbi takve gubitke
egipatskom pješaštvu da je usporen nastup tri egipatske pješačke
divizije, što je bilo dovoljno da Izraelci iz pozadine dovuku
svoje tenkovske rezerve i prijeđu u ofanzivu, forsiraju Sueski
kanal, opkole kompletnu treću egipatsku armiju i napreduju na 101
km od Kaira. Prilikom intervencije u Libanonu u lipnju 1982.
godine Izraelci su iskušali mogućnosti svoje nove puške tipa Galil
cal.7,62mm. Izraelska taktika bila je ova :"ono što ne vidi naše
zrakoplovstvo pogodit će mobilno topništvo, ono što ne mogu
topnici učinit će snajperisti koje vode naši špijuni."U gradskim
borbama Izraelci su do savršenstva razradili borbu protiv
protivničkih snajperista koji kroz prozore pucaju iz mraka ,
zapravo iz unutrašnjosti svojih skrovišta , koristeći napuštene
stanove u stambenim objektima onih četvrti koje su bile najgušće
naseljene. Izraelci zbog toga nisu mogli koristiti inače vrlo
uspješne jurišne zrakoplove i helikoptere. Po takvim označenim
snajperskim gnijezdima tučeno je pancirnim i zapaljivim mecima iz
teških mitraljeza cal. 12,7 mm, a Izraelski snajperisti
zaposjedali su krovove jednako visokih ili viših zgrada (ranije su
ih očistili Izraelski komandosi) i čekali usamljene palestinske
libanonske i sirijske snajperske strijelce. Manje je poznato da se
u toj kampanji Jaser Arafat provukao kroz iglene uši i jedva ostao
živ. U kolovozu 1982. prilikom evakuacije najvećeg dijela
palestinskih vojnih snaga iz Bejruta i Libanona izvrsno prikriveni
i maskirani Izraelski snajperist pratio je Arafata i držao ga duže
vrijeme na nišanu. Iako je Arafat bio prerušen, Izraelski
snajperist nije ga ni za trenutak ispuštao iz smrtonosnog dometa.
Mogao ga je ubiti izravnim pogotkom u glavu ili srce čekajući samo
šifriranu naredbu preko radio veze. Vojni zapovjednik invazijskih
snaga general Ariel Sharon dao je konačnu dozvolu "za odstrel" ali
ju je potom blokirao ministar obrane. Izraelska vlada na tajnoj
sjednici odustala je od atentata zbog političkih razloga i
procjene da bi takva egzekucija izazvala veliku međunarodnu štetu
po Izrael. |