|
|
NE ZNAMO TOČNO KADA, GDJE I KAKO JE ZAPOČEO
RAZVOJ VATRENOG ORUŽJA. ONO ŠTO ZNAMO JE DA SU KINEZI U 11. STOLJEĆU,
POZNAVALI SPOJ KOJI MI DANAS NAZIVAMO CRNI BARUT. MEĐUTIM, ONI SU TO
KORISTILI UGLAVNOM ZA VATROMET. JOŠ UVIJEK JE NEPOZNATO KAKO JE ZNANJE O
CRNOM BARUTU DOSPJELO U EUROPU. NEKI VJERUJU DA JE FORMULA STIGLA DO NAS
PREKO ARAPSKIH TRGOVACA. DRUGI KAŽU DA JE MARKO POLO DONIO "TAJNU
ALKEMIČARA" IZ KINE U BEČ, NAKON SVOG POZNATOG PUTOVANJA U KINU OD 1271
- 1291. TREĆI PAK TVRDE DA JE CRNI BARUT OTKRIVEN, ILI PONOVNO OTKRIVEN,
U EUROPI SAMOJ. U SVEZ S TIM SPOMENUTA SU IMENA ROGERA BACONA I
BERTHOLDA SCHWARZA. POSEBNO JE POZNAT OVAJ POTONJI, REDOVNIK IZ
FREIBURGA U NJEMAČKOJ. OSNOVNI SASTAV CRNOG BARUTA JE 75% SALITRE, 15%
SUMPORA I 10% DRVENOG UGLJENA. JEDNOM JE PRIGODOM NETKO OTKRIO DA SE
POMOĆU TOG PRAHA, ZRNO MOŽE ISPALITI IZ CIJEVI, ZATVORENE S JEDNE
STRANE. TAKO SE RODILO VATRENO ORUŽJE.
PALJENJE BARUTA:
Zapravo je osnovni princip tehnike vatrenog
oružja ostao isti. U početku su te tehnike bile prilično primitivne.
Željezna cijev bila je zatvorena s jedne strane. Zatim je napravljena
malena rupa blizu mjesta zatvaranja. Barut bi se nagurao u tu cijev.
Nakon toga bi se zrno smjestilo, oružje bi bilo spremno za ispaljivanje.
No da bi se zrno ispalilo trebalo je prvo zapaliti barut. U početku
korištena je žeravica ili mali komadići drveta.
Fitiljača
Paljenje je kasnije zamijenjeno fitiljem
koji je tinjao nakon što je bio zapaljen. Rupica za paljenje napunila bi
se sitnim barutom. Pomoću fitilja koji se zglobnom ručicom dovodio do
tog usitnjenog baruta, ovaj bi počeo gorjeti i zapalio bi glavno
punjenje u cijevi. Plinovi bi se tako brzo razvili i postizali tako
visok tlak da bi zrno prošlo kroz cijev istim putem kojim je bilo
ugurano unutra. Međutim, s velikom brzinom kojom je to zrno nastavljalo
svoj put, jednom kad je bilo izbačeno iz cijevi, taj put je bio
poprilično dugačak. Kad bi zrno, tokom svog leta, pogodilo neki objekt,
prenijelo bi mu svoju kinetičku energiju. Ako bi taj objekt bio slučajno
čovjek ili životinja, prenesena energija je mogla biti toliko jaka da
žrtva ne bi preživjela taj sudar. Kako je fitilj i dalje bio otvorena
vatra, nastavljena je potraga za boljim sustavima.
Kolašica
Kolašica je metalni disk u kombinaciji s
oprugom koja se navija ključem i tako blokira. Kad se ta blokada podigne
pritiskom na okidač, kotačić se okreće zbog napetosti opruge i grebe po
kremenu. To uzrokuje iskrenje i paljenje baruta. Ova tehnika iskri još
uvijek se koristi u upaljačima za cigarete.
Kremenjača
Budući da je sustav kolašice bio kompliciran
i skup za izradu, pronađeno je jednostavnije i jeftinije rešenje. To je
bilo paljenje pomoću kremena. Kremen je bio učvršćen između kliješta
udarača. Udarač ili kokot bio je učvršćen na jednoj strani oružja i
mogao se pomaknuti unatrag (zakočiti) nasuprot pritisku opruge i
učvrstiti u tom položaju. Nakon potezanja okidača kremen se oslobađao i
udarao u čeličnu pliticu, blizu rupe za paljenje. Iskre, koje su nastale
tim udarcem, zapalile bi prah u posudici koji bi zapalio glavno punjenje
u cijevi. Razvoj kremena trajao je nekoliko godina u različitim
oblicima. Jedan sustav se zapravo sastajao od dvije vrste udarača. Prvi
udarač imao je nešto kao navojna kliješta, u kojima je bio učvršćen
kremen. Ovaj se udarač mogao pomaknuti unatrag, protivno pritisku opruge
udarača, i zakočiti u tom položaju. Drugi udarač je bio neka vrsta
nakovnja a nalazi se upravo iznad rupe za paljenje. Nakon povlačenja
okidača, udarač s kremenom udarao je u nakovanj ili čelik, što je
proizvodilo iskre koje su padale na prah u posudici. Fini prah u
posudici se zapalio i pojurio kroz rupu za paljenje do glavnog punjenja.
Sustav je bio prilično osjetljiv na vremenske uvjete. Izmišljen je
pokrov za posudicu, kojim se posudica s prahom mogla zatvoriti. Služio
je kao pokrov i kao nakovanj za kremen.
Perkusioni sustav
Prava revolucija započela je kad je škotski
svečenik Alexander Forsyth izmislio udarnu kapsulu, ili barem glavni
princip tog sustava. Oko 1820. godine razvijen je vrlo eksplozivan spoj
koji je nazvan fulminat, a bio je smješten u malenoj bakrenoj posudici .
Udaranjem u tu zdjelicu fulminat bi se aktivirao uz plamen. Barutna
komora se još uvijek trebala napuniti, barutom i zrnom, kroz ušće
cijevi. Za paljenje je međutim zdjelica bila smještena iznad pistona,
pričvršćenog navojima unutar rupe za paljenje na kraju komore. Da bi se
kapsula mogla udariti zaista jako, napravljen je zapor, smješten iznad
udarača. Taj se udarač nalazio ravno iza komore cijevi ili pokraj nje.
Udarač se povlačio unazad protivno pritisku opruge, i učvršćivao u tom
položaju. Povlačenjem okidača udarač se oslobađao i udarao o kapsulu.
Fulminat u posudici bi se aktivirao, proizveo plamen koji je kroz kanal
unutar pistona zapalio punjenje u komori. Ovaj sustav koristio se dugo
vremena za puške, pištolje i kasnije u modernijim revolverima.
RAZVOJ STRELJIVA
Sljedeća važna stepenica bila je razvoj
streljiva. Isprva je to bila papirnata ili kartonska čahura a kasnije
mjedena. U tom su punjenju bili ujedinjeni projektil (zrno), barut,
inicijalna kapsula i čahura. To se punjenje nije moglo staviti kroz ušće
cijevi, već se moralo staviti u komoru kroz stražnji dio cijevi. To je
značilo da se kraj cijevi morao otvarati radi punjenja. Nakon punjena
cijev se morala sigurno zatvoriti, bez opasnosti od trganja ili
eksplodiranja uslijed visokog tlaka.
Čahure s rubnim i Le Fourchet punjenjem
Inačice u razvoju streljiva bile su rubno i
Le Fourchet paljenje. U streljivu s rubnim paljenjem, fulminat nije
smješten u mjedenoj posudici, nego po unutrašnjem rubu čahure. Takva
vrsta paljenja u upotrebi je i danas kod malo kalibarskog streljiva.
Metak sa Le Fourchet paljenjem inicijalnu smjesu ima unutar čahure.
Aktivira se udarcem na izdignutu iglu sa stražnje strane čahure. Ovaj
sustav bio je u uporabi tek krače vrijeme.
OTKRIĆE NITRO CELULOZNOG BARUTA
Treći važan korak u razvoju oružja bio je
otkriće kemijski složenog nitro celuloznog baruta, koji je znatno
povećao tlak plina pri opaljenju. Kao rezultat toga, dio tlaka plina
mogao se iskoristiti za automatsko zatvaranje. To je bio početak
poluautomatskog oružja. Međutim, glavni princip: komora, barut, zrno,
paljenje i cijev nije se promijenio, no došlo je do velikog razvoja
oružja i streljiva, u tehničkom smislu. Razvoj koji se i danas
nastavlja.
DOSTIGNUĆA DANAŠNJICE
Na početku razvoja vatrenog oružja, za
pouzdano paljenje trebalo je puno vremena da se oružje pripremi.
Sigurnost pogotka bilo je više pitanje sreće nego proračuna. Danas se
mogu proizvesti vatrena oružja koja imaju više od 600 opalenja u minuti
i koja se mogu koristiti u svim vremenskim uvjetima s velikom
preciznošću i pouzdanošću. Danas se streljačko oružje načelno može
podijeliti na dugo i kratko.
dugo oružje
Dugo oružje može se podijeliti na puške:
* jednometke
* pumperice
* poluautomatske
* automatske
Kratko oružje
kratko oružje može se podijeliti na:
* revolvere
* pištolje
Najpopularniji kalibar za pištolje je
kalibar 9 mm Parabellum, (9 mm Luger ili 9 × 19mm). Što se tiče
revolvera, najpopularniji su .38 Special i . 357 magnum. Američka vojska
prihvatila je krajem osamdesetih kalibar 9mm Para za novi službeni
pištolj, Berreta model 92. Da li će standardni kalibar 9mm Para (luger)
konačno biti zamjenjen novijim kalibrima, kao . 40 Smith& Wesson, . 41
Action Express ili 10mm Automatic, pokazat će budučnost.
|